Nekad mi se čini nezahvalnim pisati o tuđoj glazbi, pogotovo o glazbi mladih ljudi koji tek probavaju uspjeti nešto reći u ogromnoj tvornici koja proizvodi bendove, pa čak jednakom brzinom i na ovim prostorima. Jedan od tih bendova je relativno nov bend Londiner nastao 2011. godine sa zagrebačko – makarskom adresom. Osim što Internet olakšava bendovima promociju, tako i ljudima koji pišu o nečijoj glazbi (neću reći kritičarima jer bih si postavio titulu koju još nemam) olakšavaju pristup informacijama o nekom bendu, stoga mogu reći kako je u potpunosti sve vezano uz nove medije dvosjekli mač. Stoga, kako uspjeti u današnjem vremenu zagušenom informacijama? Londiner je bend koji ima potencijal da vam odgovori na ovo pitanje, a nakon ovog albuma, vidjet ćemo u kojem će se smjeru njihov indie rock zvuk kretati.

Album Sve te stvari čine se u pravu, ali nisu naizgled je album kojega ste mogli više puta čuti u raznim verzijama kod nešto starijih i iskusnijih izvođača na ovoj sceni, no bend je svirački ponaosob aktivan godinama i prije ovog projekta, a dečkima će s vremenom dojaditi usporedba s Pipsima ili sličnim bendovima, no na njima je hoće li svoj jasan neotpor za pokazivanjem glazbenih uzora u sviračkom smislu prikazivati i u budućnosti. Jedanaest pjesama na albumu lakog su karaktera, nenametljive su i ugodne uhu, jedna do druge. No, u svoj toj ugodnosti i nenametljivosti postoji i problem – ako bend nastavi stremiti ne previše ekstravagantnim pjesmama gdje su samo tekstovi drugačiji od ostalih izvođača, ne vjerujem da će proširiti svoje vidike na veći broj slušateljstva, prvenstveno zato što je teško čak i s originalnošću naći mjesto pod suncem.

Kroz cijeli album može se čuti primjesa istinskog indie – alternativnog zvuka gdje su riffovi blagi, a melodioznost pozitivnog karaktera. Glas vokala Šime Lalića neodoljivo vuče na onaj Dubravka Ivaniša Rippera, a u nekim trenutcima i Rundeka iz haustorovskog doba ili Borisa Balakova iz također novog benda Ničim izazvan, što je jaki oslonac, ali može biti i konfuzan splet u maloj državi s omanjom scenom.

Produkcijski, instrumenti su jasno prilagođeni trenutku i odlično su fuzionirani, no rad oko vokala po osobnom je dojmu narušen, odnosno, pretih je u većini stvari pa se nekad ne može ni jasno čuti određeni dio teksta, a da se vokal pojačao u globalu, pjesme bi možda bile još lakše pamtljive, ovako su samo instrumenti iz već poznatih melodijsko – ritmičnih rješenja primarni, a vokal je u margini.

Od pjesama bih izdvojio dvije američke Ekvador i Meksiko, jedna potpuno pozitivnog karaktera, a druga zanimljiva skladba od šest minuta koja me je uz single Otkako ne rastem najviše osvojila.  Osim toga, nevezano za album, ali valjalo bi pohvaliti i rad na spotu za Otkako ne rastem, no i ostali spotovi su prilično maštoviti i kreativni, što dokazuje da bend razumije potrebu imanja spotova u današnje vrijeme. Ispod Jupitera, Globtroteri svijeta ujedinite se i posljednja Ja se prijavljujem također ostavljaju pozitivan utisak i pamtljive dijelove, a tekstovi su posebna odlika Šime Lalića koji je za prvi album odradio vrlo dobar posao s posebnošću izricanja poruke kroz ponekad apsurdne, ponekad jasne i jednostavne stihove.

Prvi album benda, prvi dojmovi, prva publika, prvo sve…tek nakon nečega što bude drugo možemo napraviti jasniji pregled zvuka benda, no dosad mi se kostur grupe svidio. Ima nešto čemu momci teže, a osim nepresušnog i prekrasnog indie žanra, neka još malo porade na autentičnosti i mogli bi dobiti stvarno dobar b(r)end.