Naziv albuma: Megalomania

Izdavač: Croatia Records

Godina izdanja: 2014.

Producent: Goran Martinac

Žanr: Rock

Trajanje: 00:52:06

Broj singlova: 14

Samo je godinu dana prošlo od Gatuzovog posljednjeg radiofoničnog albuma Gdje idemo, a dvojac Damir Trkulja – Šiljo i Goran Martinjak praše jednakom brzinom kao kad sam se upoznao s njihovom glazbom na prošlom albumu. Dok je treći album polučio dva-tri široko pamtljiva singla i tako ih podigao u vrh domaće rock scene, novi album Megalomania nudi ponovno nešto drugačiji, iako sličan pristup.

I dalje imamo minimalistički zvuk koji je potpuno oprečan nazivu albuma, a imamo i prilično jednostavan cover kukca s crvenim očima na kojemu je oslikan magloviti grad. Na prvu, cover se čini prejednostavnim i kao da se oko njega nije dovoljno trudilo, no kupite li album, zagledajte se u unutrašnjost gdje su tekstovi i promijenit ćete mišljenje oko dizajna Lare Glavić – Končar.

Gatuzo nikada nije pretjerano lirički bio jak niti je stremio nekim metaforično – apstraktnim i samo njima razumljivim tekstovima, no jednostavnost i jasnoća ponekad mogu biti previše izlizan materijal, a opet, može se i pretpostaviti u kojim su pjesmama imali, a u kojima nisu imali inspiracije. Variranje tekstovima traje kroz cijeli album, kao što se mijenja i tematika pjesama i njihov tempo. Energični Gatuzo nešto se sitno smirio naspram prethodnika, no i dalje su najglasniji najmanje brojan sastav na ovim prostorima. Megalomania sadrži i dva gostovanja, Bare nas je počastio svojim prisustvom na pjesmi Povrijedili smo jedno drugo, a TBF-ovac Saša Antić svirao je klavir i odrepao svoj dio u pjesmi Šutnja. Suradnja s Baretom ima i simboličan karakter rješavanja nekih starih razmirica, no s obzirom da je svaka kritika koju sam pročitao najviše pričala o tome, a ne o samom albumu, neću previše duljiti o tome, ukoliko vas uistinu zanima, veoma lako možete o tome pročitati guglajući ime pjesme.

Gatuzo je znatno mračniji i melankoličniji. Tekstovi pjesama (a i sami naslovi) ne prenose neku pozitivnu vibru i ne daju neki obećavajući zaključak, a što je utjecalo na rukopis autora, možemo samo nagađati. Melodije su, kako je već spomenuto, manje pamtljivije na prvo slušanje, unatoč tome što je svaki singl mogući potencijal za radijske stanice, no, nekima od njih treba dati priliku za drugo slušanje, a nekima ne. Singl koji je najavljivao album, a nije se našao na njemu je pjesma Poslije kiše, a očito je Gatuzo shvatio da je pjesma daleko ispod njihovog ranga i da jednostavno ne pripada konceptu albuma i da je dovoljno to što je objavljena na RockOff festivalskom izdanju. Šiljin vokal je autentičan i drugačiji od ostalih, a njegova pjevačka manevriranja možete ili voljeti ili ne voljeti,  mišljenje vam ne može varirati. S obzirom da pripadam prvoj ekipi, Šiljini možebitni falševi i neka vokalna doticanja granica pjevačevih mogućnosti naizgled mi budu simpatični i tolerirajući te se brzo na njih naviknem.

Idemo vidjeti što smo ovim albumom dobili. Bolje ti je bez mene uvodna je pjesma koja predstavlja solidnu sredinu sveukupnog rada benda, kao i sljedeća po nazivu Odlazim. Slijedi duet s Baretom koji je prosječan uradak, s obzirom na glazbeni kapacitet obojice pjevača te mi nažalost pjesma nije uspjela ostati u sjećanju, za razliku od dueta s Antićem koji je prava rock – rap poslastica. Slijedi po meni najbolja pjesma na albumu Kraj nije kraj koja je s efektnim refrenom i zanimljivim tekstom najbolje opisala pravu kvalitetu grupe. Daljnje pjesme kao što su Ne, ne, ne, Sunce i Bit će lom tekstualno, melodijski i emotivno ostavljaju ravnodušnost unatoč tome što sam ih poslušao nekoliko puta, no pjesme Ne boli i Ja plešem drugačije od tebe veoma su dobre, precizno skladane i emotivno jake. U mojoj glavi kao da je ispala s prošlog albuma, energičnost se vratila, no Centar svijeta brzo ju sakriva, no otkriva svoje čari i posebnosti, kao da je Gatuzo zašao u jedan od brojnih rock hodnika. Završna Stojim ti na putu ubacuje zamjetno više instrumenata i prilično se izdvaja od ostatka albuma, što je pozitivno i pozdravljeno. Bilo bi dobro da je poredak pjesama možda bio drugačiji, da su se dueti razdvojili i da smo Šiljin vokal slušali s recimo Antićevim negdje pri kraju albuma, a s Baretom na početku, čisto da slušatelj ne bi izgubio neki balans s pjesmama i tako se možebitno izgubio u jednoličnosti vokala i pitke melodije.

Gatuzo je u godinu dana napravio 15 novih (uz Poslije kiše) pjesama od kojih su neke odlične, neke solidne, a neke teško pamtljive i jednolične. Uvjeren sam da će se kvaliteta dodatno povećati ako se s materijalom za novi album malo duže pozabavi i ako se pjesme pokušaju razvrstati, a ne reciklirati. Nije lako svirati kao dvojac i pri tome iz albuma u album biti iznova inovativan, stoga se nadam kako će Gatuzo pronaći nova rješenja za novi album i kako nećemo naići na ponavljanje materijala. Ako se to jednom dogodi, Gatuzo više neće biti „isti“, no na sreću takvu perspektivu još nemam.

01. Bolje ti je bez mene

02. Odlazim

03. Povrijedili smo jedno drugo

04. Šutnja

05. Kraj nije kraj

06. Ne, ne, ne

07. Ne boli

08. Sunce

09. Ništa

10. Bit će lom

11. Ja plešem drugačije od tebe

12. U mojoj glavi

13. Centar svijeta

14. Stojim ti na putu