Ne mogu vam dati objektivni, pro-novinarski report. Pogotovo kad sam emocionalno investiran. Ali ovo sinoć je bio najbolji koncert kojem sam svjedočio ove godine. A vidio sam i Nasa i Dilated Peoplese i Eda Sheerana i Jamesa Blakea i brojne druge, bio oduševljen sa svima njima… Diyala i Sage Francis su bili nešto potpuno drugo,

Kratke i objektivne biografije izvođača možete naći na Mixeti – klikom OVDJE

Kad sam čuo da Sage Francis dolazi, nisam previše razmišljao što ću i kako ću, znao sam da idem pa makar i morao pokupiti kauciju za gajbu Staropramena koja mi stoji pored kreveta i makar morao prodati svoju cjelovitu kolekciju žutih enciklopedija povijesti iz Jutarnjeg. Nisam morao ništa od toga jer je cijena bila iznimno pristupačna – 65 kuna ako kupiš kartu prije. Ni 10 eura. Može, daj dvije.

Nakon kupljene karte mi se periodično javljala ta misao “ali Sage ima taj novi album vani, nisi ga slušao detaljno još od Human the Death Dance iz 2007., a Li(f)e si samo pretrčao i naučio napamet singl The Best of Times”. Utišavao sam ju čitavo vrijeme, ali je bila glasna. Ono što je odlično kod Sagea je što ne moraš biti cjeloživotni fan/akademik njegova lika i djela da uživaš u njegovom performansu.

“Predgrupa” bijaše Diyala. “Logičan izbor” – pomislio sam kad sam čuo. Ni jednog trenutka nisam preispitivao odluku organizatora. Svi spomenu “ona je iz Varaždina”, “kupujmo hrvatsko” i “i mi svog konja za trku imamo”, slogani padaju na sve strane, ali svi zaboravljaju da je Diyala dio svog djetinjstva provela u New Yorku, u vrijeme kad je New York predstavljao Meku hip hop svijeta, kad nije sve bilo bacanje bombi na radiju Hot97. Rijetko što iz “kupujmo hrvatsko” police bih se usudio nazvati svjetskim, ali ona je upravo to. Zvuk joj je jedinstven, čudan spoj nekoliko žanrova gdje nikako ne možeš pokazati prstom samo jedan, ali sve se naposljetku svede na hip hop – eksperimentalnu sirovu energiju koja gori sa spoken wordom, odličnim versovima i pjevanjem koje može baciti u višemjesečnu depresiju većinu pripadnika estrade. Doduše, zvučnici u Močvari se nisu mogli nositi sa baš svakom Diyalinom pjesmom, ali ono što se nije moglo potpuno razumjeti, moglo se osjetiti – i to je kvaliteta koju nemaju brojni današnji samoprozvani “umjetnici” i “izvođači”. Većina su samo “pojavljivači”, pojave se, odrade i odu. Kao Black Keysi npr. Ono što Diyala izvodi je umjetnost. She’s all that.

Ono što mi nije bilo prenapeto je puštanje Sage Francisovih pjesama u Močvari prije koncerta, no možda sam to samo ja. Nisam od onih koji se mjesecima pripremaju za koncerte i koji preslušavaju cijelu diskografiju, printaju lyricse sa rapgeniusa i hajlajtaju markerom omiljene lajnove. Ta priprema oduzme čar samom nastupu i pretvori ono što bi trebao biti performans od sat, sat i po vremena u akademiju lika i djela određenog izvođača. Ne znam. Valjda volim tu spontanost. 

Pojavio se na stejdžu. Sam. Odjeven u nekakvu halju mračnih druida, sa spitkom od Strange Famous Recordsa i zlatnom ogrlicom koja je izgledala kao Šojka Rugalica iz posljednjeg holivudskog kino hita. Došetao je na stejdž s macbook pro-om od 13 inča. Ne znam jel’ retina. Može bit’. Otvoren itunes. Pustio si beat za Escape Artist. I potpuno je zavladao stejdžom.

Marko me zadužio za report večer prije koncerta pa sam usprkos opijenosti pelinom (Novi. Od naranče. KUPUJMO HRVATSKO. #badelforlife) bio dovoljno priseban i neke hajlajte večeri sam si štreberski zapisivao u Evernote. Nažalost, nisam bio dovoljno priseban da sejvam note i sinkam ga sa cloudom. Notea nema, ali ni ne treba mi pretjerano. Sjećanja su stvorena.

Escape Artist. Sea Lion. Bridle. Makeshift Patriot. Bilo je svega.

Prvi vrhunac večeri (može ih biti više – Sage te vozi na rolerkosteru) bijaše Civil Obedience – kad je prepuna Močvara pjevala zajedno sa Sageom “You can’t kill me motherfucker”. Prije desetak godina je Sage bio u Močvari (tridesetak kilograma lakši), ali je nastup došlo pogledati svega petnaestak ljudi. Ovo je bila dobrodošla promjena.

Sageova poezija je dosta ispovjedna pa nisam bio iznenađen kad je spomenuo djevojku koju je lovio jedno izvjesno vrijeme, na što mu je ona poslala SMS “Sage, you think you all that, but truth is – you just fat.” I onda baš kao na Broadwayu (ili malo pomaknutoj verziji Broadwaya), njegov confessional je eksplodirao u pjesmu.

Na zidu/plahti/platnu iza Sagea su se izmjenjivale scene koje su upotpunjavale nastup, a za video dio je zadužena Irena Mihalinec (također je dizajnirala i album cover za zadnji Sageov album Copper Gone): redale su se fotke mačaka uz “Make Em Purr” koju je producirao Buck65, fotke Johnnyja Casha uz Sageovo repanje “Jah Didn’t Kill Johnny” i scene izvanzemaljskih poruka iz kultnog filma s kraja osamdesetih They Live. Na faksu sam prošao i definicije performansa, ali ova multimedija, uz dodani apsurd velikog čovjeka u halji bez DJ-a mi je postala nova definicija performansa. Teško će ga itko nadmašiti.

Zabavljač, izvođač, umjetnik – njegova komunikacija s publikom nema premca. Osjećaš se dijelom njegovog svijeta, zajedno s ostalih stotinjak ljudi. I dobar je to osjećaj u vrijeme kad se većina ekipe s mikrofonom želi istaknuti, izdvojiti iz mase, biti “solo na vrhu totema”, a Sage je dolje s tobom, čvrsto prizemljen i dijeli besplatne grupne zagrljaje.

The Best of Times je bila zadnja stvar večeri. Ako želite shvatiti kako se spoken word uklapa u hip hop, kako nije potreban beat od DJ Premierea (ili DJ Khaleda – ovisno na koju stranu hip hopa naginjete) – provjerite The Best of Times. Ja sam lik što plače na koncertima. Sretan sam jebiga i ne mogu to zadržati u sebi. Mora nešto izaći iz mene, neka fizička manifestacija moje sreće. Pustih suzu (gengsta suzu, fyi) kad je Jay-Z rokao Dead Presidents, pustio sam suzu kad je Erykah Badu pjevala In Love With You i još jedna gengsta suza je kapnula juče na The Best of Times. U dobrom društvu se našao taj Sage.

Nakon završenog koncerta, Sage je sišao među nas smrtnike i idućih pola sata, sat vremena (vrijeme je relativno kad se želiš selfisat s reperima) je grlio vjerne fanove i one koji su to tu večer postali. A ako ga vidiš uživo – postat ćeš fan.

Roll call: Hvala ekipi Žednog Uha na organizaciji jednog od boljih koncerata na kojima sam bio (ne treba Akvač za dobar koncert), hvala Diyala što ne sumnjaš u sebe, hvala Sage – što si bekpekerov omiljeni reper (iako si izričito rekao da nisi reper), hvala Ivani i Dorotei što su podijelili ovaj doživljaj sa mnom, hvala Marko za brzu kooperaciju kad je trebalo, hvala Brančiju i Breksiju koji mi uvijek iznova pokazuju što znači voljeti hip hop – pa makar trebao i sam doći na event da pokažeš tu ljubav, hvala ribi iz Bugarske koja je Sage Francisu polizala čelo, hvala djevojci koja je prodavala merchandise što sam mogao kupiti majicu preko reda, hvala Badelu na pelinu, hvala mami na razumijevanju što se ne javljam na mobitel kad loptam u klubu, hvala svima, hvala, hvala.