Za vas smo pripremili jedno malo iznenađenje, naime, u goste su nam došli Žanamari & J’Animals, grupa koja svojim hard rock zvukom stvara posebno mjesto u domaćoj glazbi. Na pitanja nam je odgovarala Žanamari, a što smo je pitali i što je odgovorila pročitajte 🙂


Dakle, Žanamari, svoju si karijeru počela sa pop glazbom, a onda su odjednom tu došle gitare, distorzija i alternativni zvuk. Kako je i zašto došlo do tog preokreta?

Iskreno, toliko sam puta već tu istu priču prepričala tako da mi se ne da još jednom, jer ljudi većinom te odgovore niti ne čitaju. Slušaju mjuzu ako im se sviđa i ako uspiju doći do nje jer na kraju krajeva ona je bitna i ona sve govori. 2011. sam izašla iz ugovora koji me ograničavao kao autora. Od tada pišem svoje pjesme i napokon sam svoja. I to je to.

Vaš prvi album, ”Druga Vrsta”, izdan je 2011. godine. Kakva je bila reakcija publike na nešto sasvim novo i drugačije od tebe? Kako su prihvatili ”novu” Žanamari?

Najteže je doći do publike tj. proći zaštopane medijske filtre sa iole „težim“ zvukom. Nemojmo se zavaravati, nema u našem radijskom eteru alternativne glazbe, niti pravog hard rocka. Ako ga i ima, zakopaju ga u kasnonoćne termine da slučajno netko osjetljivog uha tijekom dana ne promijeni radio stanicu. Tako da je jedini način da itko čuje naš materijal – svirati, svirati i svirati! Masa ekipe uglavnom nema blagog pojma tko smo i što smo dok nas ne pronađe na youtube-u (POGLEDAJ OVDJE) ili fejsu (POGLEDAJ OVDJE) …ili dok ne dođe na naš koncert i pozitivno se šokira. Zato i sviramo jako puno, dosta toga i promotivno jer znamo da je live svirka jedini način da ekipa čuje za nas. U dvije godine smo toliko toga odsvirali koliko nisam nikad prije, i dobili smo od ekipe support koji trebamo da koračamo hrabro dalje i odričemo se za ono u što vjerujemo.




Koncerata, dakle, ima jako puno i česti su. Možeš li izdvojiti neki najdraži koncert? Jeste li možda bili predgrupa nekim ”velikim facama” glazbene industrije?

Ova godina nam je u znaku nastupa na Hrvatskoj MMA Ligi u Ciboni, gdje nastupamo svaki mjesec. Osim toga velika stvar nam je nastup ispred Joe Satriania 22.5. u zagrebačkoj Tvornici, te 25.5. u ljubljanskoj Cvetličarni. Veliko nam je priznanje i odgovornost što su baš nas odabrali za predgrupu. Odlično zagrijavanje za nastup pred velikim Satch-om bili su nam nastupi s Baretom i Majkama, posebno ovaj zadnji u Boćarskom domu s kojeg imamo i jedan live video (POGLEDAJ OVDJE). Prošli tjedan nastupili smo poslije The Godfathersa u Regeneratoru u Zaboku, a u na ljeto nas čekaju neki bitni festivali. Uz sve to radimo dosta klupskih svirki, što nam je poseban gušt. Najrecentnije svirke koje su prošle stvarno odlično su u čakovačkom klubu Podroom te u šibenskom Azimutu gdje se vraćamo u 7mj. Gušt nam je svirati i na motosusretima, a idući nam je 5.7. na Braču.

Davne, davne 2004. godine postala si pobjednica prve sezone Hrvatskog Idola. Kakvo je sjećanje na to sve i misliš li da takve emisije mogu biti zagarantirana odskočna daska za buduće pjevače/pjevačice/glazbenike?

Varljiva je cijela ta spika. Evo meni se ispostavilo to više kao kamen spoticanja nego kao odskočna daska, jer zaglavljen u takvom ugovoru ne možeš baš biti svoj, u najmanju ruku, pa samim time „uspjeh“ koji dolazi iz toga samo te nosi u krivom smjeru i sam sebe pobija jer nije realan.

Pošto su ti pjesme, dok si bila u pop vodama, pisali drugi, kakav je osjećaj raditi sa bendom na vlastitim tekstovima i glazbi? Jesi li napokon došla na svoje?

Ne mogu zamisliti više da radim ikako drugačije nego kako ja to osjećam i timski sa članovima benda. Najviše me oduševljava ta nadogradnja, dio sebe koji svaki član benda ostavi u pjesmi i svakim svojim dodirom ju malo izmjeni. Baš kao vođenje ljubavi. Jednom kad to probaš teško se „vratiti“ na sterilnu priču u kojoj si isključivo lutka-izvođač-čitač tuđih riječi. Nisam u potpunosti protiv interpretacije nečije tuđe autorske pjesme, ako znaš u sebi da si ju proživio, ako ju osjetiš na prvu, i ako postoji prostora da ju nadogradiš i daš komad sebe u njoj.




Kakav je osjećaj biti jedina ženska osoba u bendu? Moraju li te uvijek slušati ili i ti moraš nekad popustiti malo?

Nije uvijek lako, ali vjerujemo si, to je najbitnije. Zaista se svačije mišljenje u bendu broji, jedino je nekad teško govoriti ženskim jezikom, da te muškarci shvate, a kad progovoriš njihovim jezikom onda im je čudno (smijeh). Treba znati balansirati i svoju mušku i žensku stranu, jer jedino kad se te dvije energije spoje nastaje život, a glazba je život.

Recimo da glazba koju slušamo utječe na rad glazbenika i inspirira ih da stvaraju svoje pjesme. Koji su tvoji glazbeni uzori?

Glazba je neiscrpan izvor u kojem svaki dan otkrijem neki novi mineral koji me oživi. Od djetinjstva su me odgajali na Soul-u, ali moja je goruća narav došla do svog ultimativnog užitka kad je prvi put čula Paige-a i Cantrella. Kao da mi se otvorila neka dodatna čakra u tijelu koju može samo gitara sa užasno puno muda i po mogućnosti malo stimulirajuće psihodelije ispuniti. Da ne govorim o tekstovima i Layneo-vom vokalu. Uglavnom, Alice in Chains mi je prvi band, a Zeppelini vječni lijek kad sve ostalo zašteka. Volim i dobar stonerski pristup gdje mi je bog definitivno Josh Homme, ali ako krenem dalje nabrajati što sve volim bojim se da će intervju bit predug za čitanje… Faith No More, SOAD, Foo Fighters, Pearl Jam, sve u što je Maynard ikad umočio prste – Tool, A Perfect Circle, ali i Killswitch Engage, Soilwork… uf. Idem slušat mjuzu, treba mi (smijeh).




Kako si zadovoljna glazbenom scenom u Hrvatskoj? Mogu li se J’Animalsi probiti i na strano tržište, a ne samo ostati na domaćem terenu?

Nemam ja što biti zadovoljna ili nezadovoljna sa scenom u Hrvatskoj. Vodim svoj život, sanjam svoje snove koji uvijek nekako prokopaju svoje kanaliće na putu do ostvarenja. Nada je nečiji spas, a nečija kazna, a u nekim trenucima „a little bit of both“, ali ako u nešto vjerujem onda je to da daleko stižeš samo kad ideš svojim putem, i premda njime prvi put kročiš koračaš puno lakše kao da odnekud već znaš put, samo zato što te tjera srce. Ako nas naše „pumpice“ nastave pumpati kao sad svašta je moguće :).

Od 2001. godine, kada si počela svoj glazbeni pjevački put, do ove 2013. godine, možeš li reći da si napravila puno na svom glazbenom putu, ili da ipak tu ima još puno toga za napraviti?

Za mene je svaki dan novi početak, a živim ga kao da je zadnji. Život je trenutak u kojem ne postoji prošlost ni budućnost, već samo ono što od njega napraviš. Trenutaka je jako puno, evo sad je jedan prošao. I evo sad opet. Dakle ima još i više toga za napraviti.




Sredina 2013. godine je vrlo blizu. Što možemo očekivati od vas tamo do kraja 12. mjeseca? Puno koncerata, singlovi, albumi,…?

Izbacit ćemo novi singl i spot „Kao da nema sutra“ krajem 5mj, a premijerno ćemo ga odsvirati i ispred Satriania u Tvornici. Poslije toga ćemo obići festivale i naše standardne koncertne ljetne lokacije uz promoviranje novog singla, a u međuvremenu dovršavati nove stvari za materijal koji dolazi.

I za kraj ovoga lijepog druženja, što poručujete svojoj publici, ostalim bendovima i čitateljima?

Kad vas jednom počne dovoljno jako boljeti penis za sve, znate da ste na dobrom putu da ostanete sretni i normalni. I vodite ljubav puno.


Uz Žanamari i J’Animalse, s kojima ćemo, nadamo se uspješno surađivati i dalje, ulazimo u novi tjedan s novim razgovorima i izvještajima s koncerata, lijep pozdrav! 🙂