Nakon što sam u jučerašnjem izvještaju (KLIK) povodom otvarajućeg dana prvog Flow festivala u Ljubljani nešto detaljizirao oko cjelokupne ponude i koncepta festivala kao događaja ‘za sva osjetila’, danas ću odmah krenuti na glazbeni dio programa budući da sam ga popratio nešto aktivnije nego prvi dan.

Imao sam strah kako će jedan popodnevni prolom oblaka pomalo omesti događanja drugog dana – kiša je padala poprilično intenzivno popraćena na momente snažnom grmljavinom. Prateći event događaja, zamijetio sam kako se mnogi raspituju oko mogućnosti kupnje kabanica i unošenja kišobrana u festivalski prostor (naravno, nisam kod sebe imao nijedno jer budalasto nisam računao na vremenske nepogode), no srećom, potrebe za svim tim ipak nije bilo.

Već negdje oko 18h našao sam se na festivalskoj lokaciji, uz pomisao kako bih barem nakratko mogao poslušati hrvatske rockere, bend Jonathan in Rijeke. Međutim, momci su tada bili već završili stoga sam si vrijeme do početka nastupa slovenskog benda Torul kratio šetkajući se po Tobačnom mestu.

Torul je inače ljubljanski indie-electro-pop projekt frontmena Torula uz instrumentalnu Boruta Doleneca i Jana Jenka. U povijest, postojanje i diskografiju ovog benda nisam previše upućen, ali obzirom da trojac uživao određenu dozu popularnosti u matičnoj državi, kao i da bookira nastupe u Njemačkoj, očito je da ima određenu razinu kvalitete dostojne Main stagea na ovakvom festivalu.
Inače, drugi dan je nešto posebniji obzirom na sve izvođače te je jednodnevna karta bila nekih 10e skuplja u odnosu na kartu za prvi i treći dan.
Cijeli koncept Torula imao je, barem u mojim očima, nekakvu nordijsku simboliku, frontmen me pomalo podsjećao na Lokija iz serije Vikinzi, a i njegov drugi naziv na facebooku, Torulsson, nikako nije odmogao u toj aluziji na sjever.

 


(Torul)

 

Poslije njih, red je došao na šaljivdžije iz srpskog Bad Copyja. Ajs, Sky i Timbe oduvijek su posebna pojava, gdje god da nastupaju. Imam više iskustva s njihovim koncertima no ipak, svaki na mene ostavi zaseban dojam.

Svojom simpatičnom pojavom izašli su pred 15ak tek okupljenih, na što su se početkom nastupa i našalili u nekoliko navrata, kada su otvorili koncert pjesmom Kafa. Kako je nastup polagano tekao, tako se i više ljudi okupljalo shvaćajući zafrkantsku priču beogradske trojke. Jedna buksna bila je druga na redu, uslijedila je Sranje u cevovod, zatim Reperske fore, Vinjak, Posle 10, a svaki intermezzo između nastupa bio je obilježen njihovim šaljivim monolozima, još uvijek fokusiran na slabiju posjećenost (svakako da nisu navikli na takvo nešto kao regionalna atrakcija), uz dodatne zvukove kao što su podrigivanje, puštanje plinova i slične, samo njima svojstvene stvari. Čak su sa sobom na laptopu ponijeli snimku pljeska kako bi oni publici uzvratili istom mjerom u par navrata.

Žurka se nastavila uz Bad Copy Žurku, da bi potom Ajs izvodio svoj hit Spejs Nigrutin, kao solo najistaknutiji član kolektiva, čemu u prilog ide i nedavno objavljeni album Akupunktura govneta. No nije jedini koji radi izvan Bad Copyja, obzirom da i Timbe i Sky imaju svojih solo izdanja. Sa jedne od suradnja sa DJ Rahmaneeom, poznatim srpskim drum’n’bass producentom, Sky je izveo pjesmu Udarac, da bi se zatim repertoar povratio na Bad Copy. Izvedene su redom Vodio sam devojku na soju, Džastin biberi, zatim dva možda i najveća hita grupe sa deset godina razmaka, Esi mi dobar te Idemo odma’. Posebno za tetu (dao joj je ime Nada) koja je sa prozora susjedne zgrade praktički popratila čitav nastup, Sky je zajedno sa Ajsom i Timbeom u maniri evergreenaša izveo pjesmu Ljubav ili pivo, da bi zatim sve posjetitelje za kraj zamolili na suradnju i dolazak pred binu, povodom čega su u stilu snažnih gitarskih riffova i sveprisutne dernjave izveli pjesmu Metalac na oduševljenje prisutnih.

Reklo bi se, klasični Bad Copy – teško mogu dosaditi, obzirom na svoj humoristično-satiričan pristup glazbi i specifičnu pojavu koju obilježava ovaj trojac. Malo ranija satnica kumovala je nešto slabijem posjetu, no takva je očito politika festivala.

 


(Bad Copy)

 

Pauzu između njihovog nastupa i najočekivanijeg, za mene, događaja večeri – koncerta Run the Jewelsa, kratio sam šetnjom po kompleksu zamijećivajući tu sveprisutnu multikulturalnost koja sve više obilježava sve festivale koje sam dosad posjetio.

No napokon, došlo je i tih željno iščekivanih 21:30 kada su pred okupljene izišli Killer Mike i El-P uz pratećeg DJ-a Trackstara. Moram priznati da je ovo zaista za mene bio događaj festivala, obzirom na intenzivnost kojom sa preslušavao oba zajednička albuma dvojca, Run the Jewels 1 & 2.

Inače, obojica repera imali su istaknutu karijeru prije nego ih je spojila životna putešestvija.
El-P (nekada El-Producto) njujorški je reper i producent koji je u najglamuroznijem gradu svijeta sinonim za alternativne hip-hop snage. Već gotovo 20 godina kako je sa svojom grupom, kultnom Company Flow objavio album Funcrusher, osnivač izdavačke kuće Definitive Jux ključna je karika u karijeri mnogih repera alt izričaja, a to se posebno odnosi na karijere Cannibal Oxa, Aesop Rocka kao i mnoge druge. Ne treba posebno ni isticati da je svojom produkcijom/remixima obol dao i Rage Against the Machineu, Atmosphereu, Nine Inch Nailsima te drugim poznatim sastavima današnjice. Od 2002. objavio je tri solo izdanja koje obilježava njegova futuristička produkcija koja se preslikala i na modernije Run the Jewelse.

Godine 2011. upoznaje repera iz Atlante, Killer Mikea, dotad poznatog kao čestog suradnika velepoznatog dvojca iz OutKasta sa albuma Stankonia. Killer Mike, danas sve poznatiji kao i politički aktivist, također je imao nekolicinu solo izdanja, no veću pažnju kritičara zadobio je albumom R.A.P. Music, čiju produkciju u potpunosti potpisuje El-P, koji je iste godine, 2012., untar istog tjedna, objavio svoj Cancer 4 Cure uz pojavu Killer Mikea na jednoj pjesmi. Zajednička turneja donijela je odličan feedback te je tu pala odluka o osnivanju RtJ-a.

 


(El-P)

 

Prvi album, jednostavno nazvan Run the Jewels dvojac je objavio preko Fool’s Gold Recordsa, a ocjene kritičara kao i povratna informacija underground publike bila je i više nego zadovoljavajuća. Već iduće godine, 2014., dvojac objavljuje nastavak. Run the Jewels 2 objavljen je kroz posredništvo Mass Appeala, imao je slične ocjene kod svih vitalnijih američkih kritičarskih portala, što je dvojcu donijelo nove izazove i nastupe pa je iz tog razloga njihov nastup u Ljubljani, barem za moju malenkost, bio toliko očekivan.

Njihova pojava na pozornici bila je popraćena pjesmom We are Champions, kad su uz pozdrav publici setlistu otvorili sa Run the Jewels. Slijedeća je bila Oh My Darling Don’t Cry, nakon koje su se prisutnima podijelili informaciju oko 24h putovanja, tri presjedanja i problemima na aerodromu. Čini se da logistika nije samo meni bila problem na putu do Ljubljane. No kako im je to prvi nastup u Sloveniji, obećali su napravit show. Iduća na repertoaru bila je Blockbuster Night Part 1, nakon nje 36 Chains, a zatim i osobno najomiljenija pjesma prošle godine, Close Your Eyes (And Count to Fuck) na kojoj svoju repersku solažu ima i Zach de la Rocha, frontmen RATM-a. Potajno sam se nadao njemu kao specijalnoj gošći, kao i bubnjaru Blink-182-a – Travisu Barkeru, koji gostuje na singlu All Due Respect, ali kako je festivalska sezona u jeku a novi festivali niču svakodnevno, teško je za očekivati da Rage Against the Machine ili Blink-182 nemaju negdje koncertnih obveza.

Koncert se nakon spomenute suradnje nastavio sa Sea Legs, da bi potom izveli Pew Pew Pew, bonus traku za europsko tržište kroz posredovanje britanske izdavačke kuće Big Dada. Zatim je El-P ispričao priču o pet pravila, pet stvari koje biste morali raditi kako biste bili ‘asshole’, suprotnost RtJ-u kao socijalno-politički osvještenim izvođačima. Tih pet pravila redom su: 1)laži, 2)varaj, 3)kradi, 4)ubij te zatim 5)pobjedi, dakako, radi se o refrenu njihove poznate pjesme uz snimljen spot – Lie, Cheat, Steal. Izveli su zatim pjesmu Early, suradnju sa Bootsom, američkim producentom i pjevačem poznatom po radu sa Beyonce. Spomenuta u suradnji sa Barkerom, All Due Rescpect, izvedena je iduća,  da bi svoje plesno umijeće, inače ogromni Killer Mike prezentirao prilikom završetka pjesme Get it. Za prvotni kraj, izveli su još A Christmas Fucking Miracle, no nakon povika publike ‘Ar-ti-Džej, vratili su se kako bi izveli još Angel Duster čime su zaključili svoj prvi nastup u bližoj nam regiji.

Koliko god bio sretan radi proživljenog koncerta, toliko nešto u meni ne dozvoljava potpunu satisfakciju. Nastup je mogao potrajati nešto duže od nategnutih 50ak minuta, a očito je da su i gosti koji daju svoj obol na studijskim snimkama jedna neplanska mana prilikom live nastupa.
U svakom slučaju, željno se iščekuje Outlook festival i novo regionalno live izdanje Run the Jewelsa, moguće uz remix verzije pjesama – Meow the Jewels.

 


(Run the Jewels)

 

Nakratko sam se zatim zaputio ka Ljubljana Backyard stageu gdje je svoj klimaks sa nastupom doživljavao DJ Bonobo, engleski DJ i producent koji gotovo da je imao veću posjećenost nego RtJ, na kojima nije bilo publike koliko sam osobno očekivao. Nisam previše popratio nastup Bonoba obzirom na polagan zamor i sve intenzivniju glad, pa sam se, između RtJ-a i koncerta Pet Shop Boysa, nabrzinu iskrao u stan.

 


(DJ Bonobo)

 

Vratio sam se na vrijeme, bilo je ravno nekih 23:30h kada sam se našao pred ugodno popunjenim Main stageom, a razlog je naravno bio nastup engleskih electro-pop šmekera Pet Shop Boysa. Kao svojevrsno najveće ime cjelokupnog festivala, simpatični starčići nisu nimalo razočarali. Neil Tennant, iako u godinama, još uvijek ima energije koja bi postidjela neka mlađe izvođače, a njegov vjerni Sancho Panza za laptopom i klavijaturama – Chris Lowe, i nakon 30+ suvereno i sa kulerskim stavom, zna svoj posao.

Obzirom na činjenicu koliko sam vam detaljizirao RtJ, previše bi mi dragocjenog vremena oduzelo kada bih ljestvicu na istoj visini pratio i za PSB, stoga ću se ograničiti samo na sinoćnji koncert.

Spomenuti je otvoren uz taktove A Face Like That uz veliko platno raspoređeno da prekrije cijeli Main stage, i zvjezdani dvojac iza te improvizirane ‘kulise’. Kada se to platno spustilo, na vidjelo je došla njihova teško opisiva, perjasta kostimografija, ali koja nije neočekivana boljem poznavatelju lika i dijela Pet Shop Boysa koji su skloni teatralizaciji svojih nastupa i koji često ukradu show obzirom na kompletnu scenografiju i kićenost prilikom livea. U svakom slučaju, svaki spektakl je dobrodošao. Zatim je uslijedila pjesma za Harrisona Forda i ostale zločince – Fugitive, nakon nje Together i Integral.

 


(Neil Tennant)

 

Uslijedio je performans sa plesačem i plesačicom, koji su imali okultno-ritualnu masku kostura bikovske (valjda) glave, pod trokutom na videozidu koji je naveo nekolicinu iz mase u mojoj blizini da kroz smijeh prokomentiraju novonastalu scenografiju kroz masoni/iluminati lajtmotive. Skloni preoblačenju kostima za vrijeme koncerta, Tennant i Lowe zatim su se sami vratili s takvim maskama/šljemovima. Izvedena je potom I’m not scared i Fluorescent, da bi večer polako dostizala vrhunac uz njihovu možda i najpoznatiju pjesmu – West End Girls. Jednostavnim ali simpatičnim povikom uz tradicionalnu krivu intonaciju ‘Hvala’, frontmen se nakon svake pjesme zahvaljivao publici u nadi da se dobro zabavi večeras. Repertoar se nastavio uz Somewhere, idući kostim bio je njihov prepoznatljivi disco look. Tennant sa reflektirajućim šeširom a Lowe uz masku disko kugle. Izveli su Thursday, a zatim su iz posebno namještenih kreveta na bini publici otpjevali (otpjevao) Love etc. Nakon što se povratila normalna scena, I get excited (You get Excited too) je izvedena, kao i Rent, a potom je uslijedila još jedna uspješnica – It’s a sin. U novom kostimu, nedefiniranog naziva i obilježja (najbliže bih ga nazvao odijelom lobby boya u hotelu), izveli su svoju obradu i također jedan od najvećih hitova You Are Always on My Mind, uz veliki prasak konfeta na opće oduševljene auditorija. To je označavalo nominalni kraj njihovog spektakularnog performansa, no publika se pobrinula da to ne bude tako uz skandiranje ‘We want more!’ nakon čega su Tennant i Lowe izveli još Go West nakon čega su pozdravili, pretpostavljam zadovoljnu festivalsku publiku čime se još jedan dan na Flowu priveo kraju.

Nemam posebnih komentara kao dodatka, bilo bi glupo od mene reći da su Pet Shop Boysi neočekivano napravili veći show nego Run the Jewels jer je to, obzirom na reputaciju i slavu bilo manje-više očekivano, ali ovakav scenski nastup, ovakva energija ljudi koji imaju 60 godina – zaista je zadivljujuć bio cjelokupan performans popraćen plesačima, kostimima, videozidom sa spotovima, a takav nastup riječ spektakl približno dočarava.

Danas je na rasporedu Roisin Murphy uz Cariboua, čitamo se i sutra!

Fotograf: Matjaž Rušt/Flow festival Ljubljana

Share.

About Author

Komentari preko Facebooka

CLOSE
CLOSE