Naziv albuma: Violence & Sorrow

Izdavač: Nezavisno

Datum izdanja: 13. listopad 2017.

Producenti: Vedran Peternel, Moskau

Žanr: Experimental, noise, post-punk, alternative

Trajanje: 52:22

Broj pjesama: 13

Hrvatska alternativna scena s vremena na vrijeme uvijek zna stvarno ugodno iznenaditi sa svojim kvalitetnim djelima. Jedno od tih je upravo i novi, dvostruki, pa usudio bih se reći i konceptualni, album grupe Moskau. Art kolektiv imena Moskau izbacio je genijalno konceptualno novo izdanje, koje vjerujem da je jedno od najboljih studijskih izdanja 2017. godine. Ako se dobro sjećam, prošle godine je izašlo dvostruko konceptualno izdanje grupe Elemental, imena Tijelo, koje je po meni jedan od najboljih albuma prošle godine (bez obzira što su već postali mali dio hrvatskog mainstreama, ne toliko, ali dovoljno da su redoviti u radijskim eterima, što je alternativnim izvođačima kod nas stvarno težak zadatak), i to upravo zbog tih dviju riječi – konceptualno i dvostruko.

Ovaj album je, otvoreno za reći, kruna stvaralaštva ovoga kolektiva. Posebno se to odnosi na pjevače i autore pjesama, Ivana Laića i Ivana Grobenskog. Obojica se nadopunjuju svojim bojama glasova i svojim izričajem. Pravi kontrast agresivnosti i nježnosti. Preslušavajući ga prvi put, slušatelj dobije dojam kao da sluša neki album Nick Cavea i Tom Waitsa zajedno, što zapravo nije uopće loše, nego pun pogodak za sve one koji vole mračniju tematiku prvoga, a lirični izričaj drugoga. Ako će te vizualizirati ono što slušate, definitivno ćete dobiti sliku zadimljenog mračnog bara u kojem bend izvodi pjesme s ovog albuma koji je atmosferičan od prve sekunde prve pjesme pa do zadnje sekunde albuma (ili npr. na daskama nekog mračnog kazališta).

Sam je album podijeljen na dva dijela – ”Violence” i ”Sorrow”. Uvodni dio cijele ove priče o fasciniranošću smrti, tugom, nasiljem te mračnom stranom religije i ljudske duhovnosti, Totus Tuus postepeno se gradi i gradi te jednostavno ”prohoda” u drugu stvar s albuma, By Midnight I’m Gone. S tom pjesmom zapravo počinje to putovanje kroz sve ono nabrojano malo iznad. Pjesmu po pjesmu, na drugoj ”strani” albuma, nalazi se jedna od najobrađivanijih pjesama jazz glazbe – My Funny Valentine. Iako nisam previše za stavljanje covera na svoje albume, ova pjesma se jednostavno uklopila u cijelu tematiku ovoga albuma, a posebno je zanimljiva igra dva glavna vokala. Svakako bih volio izdvojiti pjesme poput: Down Down Down, My Body, My Way, Lady of Violence, Spirits te The Cecil Hotel.

Na kraju albuma se nalazi jedna ”nemirna” pjesma, rekao bih, Today’s Gethsemane, koja nekako zaokružuje svo to smrtno i tužno putovanje kroz album. Isprepletujuća dva vokala kao proroci daju svoju finalnu misao (Today’s Gethsemane/Tomorrow’s Golgotha/And we’re already there), a sav taj nemir još nadopunjuju i instrumenti koji se sa svojim nepravilnim ritmovima, (vrlo vjerojatno) molskim akordima, te sumornim tonovima opraštaju od slušatelja.

Pokušavajući (namjerno) tražiti neku manu, nisam našao ništa krucijalno osim onog što je možda problem kod većine hrvatskih alternativnih izvođača, a to jest pjevanje na engleskom jeziku. Postoje izvođači koji imaju dobar izričaj na engleskom, no u ovome slučaju u nekim pjesmama neki dio pjesme je na par sekundi zazvučao malo lošije zbog engleskog izričaja. No, ako se zbroji i oduzme sve vezano za ovaj album, mislim da je ova sitnica stvarno nebitna ako se pogleda kakav je ”Violence & Sorrow” odličan album. Svakako preporuka za ljubitelje glazbe one dvojice koje sam gore spomenuo. Nećete požaliti svojih 60-ak minuta života preslušavajući jedan od najboljih (a ako ne i najbolji) studijski uradak alternativne domaće scene 2017. godine.

1. Totus Tuus
2. By Midnight I’m Gone
3. Down Down Down
4. Betty Murdered
5. My Body, My Way
6. Lady of Sorrow
7. Captain, Row Your Boat
8. Lady of Violence
9. My Funny Valentine
10. Spirits
11. Violence
12. The Cecil Hotel
13. Today’s Gethsemane