Samo tri večeri nakon što nam je SuperUho omogućilo da uživamo u specifičnom bariton vokalu Marka Lanegana, sinoć smo u Tvornici Kulture imali priliku svjedočiti pejzažnim vokalnim sposobnostima Robina Pecknolda i njegovim kultnim Fleet Foxesima.

Šest godina je trajala kreativna pauza benda Fleet Foxes i isto toliko se čekao studijski nasljednik hvaljenog drugog albuma Helplessnes Blues. U međuvremenu bend je napustio bubnjar Josh Tillman i pokrenuo vlastiti solo projekt pod nazivom Father John Misty. Šest godina hrvatska je publika čekala da ponovno uživo čuje ove američke folk-rock genijalce i čekanje se isplatilo. 16. lipnja ove godine bend izdaje svoji treći studijski album Crack-Up, koji ponovno osvaja kritiku i publiku te bend kreće na turneju. Prijem zagrebačkih fanova je bio takav da ne sumnjam da će nam se bend prvom prilikom opet vratiti.

No prije samih lisica, na pozornicu se kao predizvođač popeo Nick Hakim sa svojim pratećim bendom i sljedećih 45 minuta imali smo priliku svjedočiti predivnoj soul/lo-fi psihodeliji ovih newyorških glazbenika. Nick je ove godine izdao svoji debi album Green Twins i pobrao je mnoge hvalospjeve za svoji album prvijenac. Sinoć se hrvatska publika imala prilike uvjeriti i zašto. Servirana chillout glazba uz mnoštvo sitnih elektronskih detalja popraćena catchy psihodeličnim dionicama na klavijaturama uz Nickove predivne vokalne sposobnosti stvorila je atmosferu kao da slušate Jeffa Buckleya ili Nicka Drakea na prvim albumima MGMT-a odnosno Foxygena. Publika je prepoznala upečatljiv performans te se stvorila poprilična grupa ljudi nakupljenih oko pozornice, veselo se njišući u ritmu smooth aranžmana predstavljenih s pozornice. Ne sumnjam da će s godinama status glazbenika Nicka Harima postati sve značajniji i poznatiji, tako da je njegovo sinoćnje gostovanje bila prava mala poslastica koju ćemo vjerujem tek s vremenom potpuno osvijestiti.

Do dolaska Fleet Foxesa na pozornicu, publika u Tvornici se već gotovo duplo povećala, tako da je izlazak benda pred publiku dočekan velikim pljeskom i oduševljenjem što je odmah stvorilo primjetljivu povezanost između publike i benda, pogotovo s Robinom. Čim je Robin izgovorio prve stihove otvarajuće pjesme I Am All That I Need/… s aktualnog albuma, pribojavao sam se da njegov karakteristični vokal neće doći do punog izražaja, da će se izgubiti u buci mnoštva instrumenata. No srećom pa sam bio u krivu, tako da je Pecknoldov vokal dopirao do nas u svim svojim predivnim rasponima koji prizivaju duh legendarnog folk-rock sastava Crosby, Stills, Nash & Young, ali ipak u ponešto moderno-grandioznijem aranžmanu.

Pobrojati sve korištene instrumente na pozornici oduzelo bi previše teksta, no svakako je bilo čarobno pratiti Morgana Hendersona koji je za potrebe iste pjesme znao izmjenjivati čas saksofon, flautu ili tambourine. Gitarist i jedan od osnivača benda, Skyler Skjelset, nerijetko je odlazio u svojim dionicama putem punokrvne rock progresije čime se live nastup američkih folk lisica pretvara u atraktivnu rock eksploziju.

Publika je odlično reagirala i na te netipične glazbene momente za bend ovakvog žanra, no oni najintimniji trenuci kada Pecknold potpuno sam na akustičnoj gitari pjeva I don’t know what I have done/I’m turning myself to a demon (Tiger Mountain Peasant Song) su bili i među najljepšim trenutcima cijele svirke.

Bilo je tu i razgovora s publikom, komentiranja utakmice koju je Hrvatska nogometna reprezentacija upravo igrala s Grcima, Pecknold nam je čak i davao informacije vezane za trenutni rezultat te se zahvaljivao što smo baš u to vrijeme odlučili doći poslušati njegov bend. Publika je uzvratila najbolje moguće jer val oduševljenja nakon gotovo svake izvedbe bio je miljama veći nego kada nam je Pecknol obznanio da vodimo 4 naprama 1.
Nakon gotovo sat i pol svirke, šesteročlani bend se uputio prema backstageu, ali znali smo da slijedi bis na koji se prvo Pecknold sam vratio, opet s akustičnom gitarom i počastio nas predivnom odjavnom pjesmom s prvog albuma, Oliver James, na kojoj je publika počela spontano pljeskom pratiti Robina te je sinergija između izvođača i publike postala još snažnijom, da bi svoj konačni vrhunac dosegla kada se i bend u punom sastavu po posljednji put pojavio na pozornici da bi odsvirali vjerovatno najiščekivaniju pjesmu White Winter Hymnal.

Bilo je to predivno večernje putovanje šumskim pejzažima koje je nerijetko zastranilo u bučnu, ali ni u jednom trenutku napornu, rock eksploziju mnoštva instrumenata koji se međusobno savršeno nadopunjavaju, dok vam istovremeno Robinov magični vokal ne dopušta da se izgubite u tim, ljekovitim za dušu i um, pastoralnim stazama.