Legendarni američki princ tame Mark Lanegan sinoć je gotovo popunio Tvornicu Kulture i nanovo oduševio hrvatsku publiku svojom karizmatičnom pojavom i specifičnim vokalom.

Laneganova glazbena karijera počinje još davne orvelovske 1984. godine kada osniva kultni grunge bend The Screaming Trees. Iako su bili dio legendarne Seattle grunge scene, bend nikada ne postiže komercijalni uspjeh poput njihovih glazbenih kolega, no već početkom 90-ih Lanegan izbacuje svoji prvi samostalni album The Winding Sheet. Upravo će Laneganova solo karijera učiniti od njega svojevrsnog pandana australskog poznatog mračnjaka Nicka Cavea. Lanegan danas iza sebe ima već deset samostalnih albuma, pa je na krilima aktualnog posljednjeg studijskog albuma „Gargoyle“ ponovno izašao na pozornicu pred hrvatsku publiku.

Prije glavne zvijezde večeri, publika je imala priliku čuti čak dva predizvođača. Prvi je nastupio LYENN, usamljena prilika na pozornici samo s gitarom. Njegov melankolični nastup pred ipak još uvijeka praznom Tvornicom djelovao je čak i malo pretjerano depresivnim.

Foto: Luka Antunac

Garažni zvuk električne gitare popraćen njegovim tugaljivim vokalom bila je solidna uvertira u sljedećeg, interesantnijeg i dinamičnijeg izvođača, Joea Cardamonea. Njegov pomalo Beck/Warholovski izgled odmah vas zaintrigira, pogotovo s obzirom da iza sebe ima video projekcije raznih vizualnih motiva (religija, priroda, razrušeni gradovi). Snimljena elektronska glazba koja se reproducira na koju se Joe nadovezuje svojim vokalom podsjećala je na onu mračnu fazu Depeche Moda kroz 90-e i (motivi ruže na Joeovoj kožnoj jakni možda zato i nisu bili slučajni) bila je puno bliža atmosferi koju će nakon njega stvarati Mark Lanegan.

Foto: Luka Antunac

Mark Lanegan Band krenuo je sa svirkom točno u 22 sata. Mark je zauzeo svoju karakterističnu pozu za mikrofonom, od koje neće odustati gotovo tijekom cijelog koncerta i dvoranom se prolomio njegov hrapavi bariton u obliku prvih stihova „wild thing“ s otvarajuće pjesme Death’s Head Tatoo aktualnog mu albuma. Publika je djelovala između rezerviranog i hipnotiziranog dojma njegovom pojavom na samom početku. Sljedeća pjesma The Graveddiger’s Song već je pomalo rasplesala publiku svojom mračnom hipnotizirajućom dionicom na klavijaturama i Laneganovim refren stihovima „to the stars my love, to the sea“. Na izvedbi pjesme Sister bendu se na pozornici pridružio i ženski član benda kao vokalna pratnja što se pokazalo kao savršenim kontrastom Laneganovom whiskey prljavom vokalu. Tek nakon te pjesme Lanegan se prvi puta izravno obraća publici riječima zahvale.

Foto: Luka Antunac

Njegova samozatajnost svakako mu pridodaje aureolu mračnog i pomalo mističnog kantautora koji ne žudi toliko za svjetlima reflektora, već na prvo mjesto stavlja glazbu koju izvodi i koja mu je i osigurala status kultnog izvođača. Iako su njegove kretnje na pozornici minimalne, kao i kontakt s publikom, već na pola koncerta mogao se primijetiti znoj koji se cijedio s Laneganove kose i brade koji ga je pratio sve do kraja koncerta. Publika je svaki završetak pjesme popratila s oduševljenjem i velikim pljeskom, pa se čini da povezanost između hrvatskih fanova i Lanegana s godinama i dalje ne jenjava.

Ostatak setliste uglavnom se vrtio između albuma Blues Funeral, Phantom Radio i Gargoyle. Vrijedi spomenuti i melankoličnu blues-rock izvedbu pjesme Bleeding Muddy Water u kojoj Laneganov specifičan bariton vokal dolazi do potpunog izražaja, jer instrumentalna pratnja bila je manje bučna pa je njegov glas mogao osvojiti sve prisutne. Ode to Sad Disco nanovo je rasplesao publiku svojom zaraznom gotovo synth-pop eighties dionicom na klavijaturama, koje se pokazuju kao već gotovo zaštitni znak Laneganove glazbene ostavštvine s posljednjih albuma.

Foto: Luka Antunac

Ako bi se i tražio poneki prigovor na sinoćnji koncert onda bi to bilo u pitanjima tehničke prirode. Na ponekim pjesmama Laneganov glas se gubio u buci instrumenata njegovog pratećeg benda. Virtuoznost u umijeću sviranja te sinergija između članova benda je neupitna, no glavna zvijezda je ipak Laneganova pojava za mikrofonom i njegov vokal za koji se nerijetko čuju epiteti kao jedan od najboljih vokala u rock glazbi. Iz istog razloga, bis je poslužio kao prava poslastica kada je Lanegan otpjevao set od 3 melankolične rock balade bez punog sastava benda iza sebe, prizivajući na taj način duh Leonarda Cohena kojemu upravo danas obilježavamo godišnjicu smrti. Za sam kraj Lanegan s bendom priziva još jednog rock velikana depresivne i mračne rock povijesti, Ian Curtisa i njegov Joy Division. Izvedba Love Will Tear Us Aparta nije previše odmicala od orginala, osim što umjesto Curtisovog hladnog vokala imate Laneganov hrapav bariton koji ipak toj legendarnoj pjesmi daje novu dimenziju.

U trajanju od sat i pol, sumnjam da je itko od prisutnih mogao otići razočaran s koncerta. Karakteristično rezerviran Lanegan kasnije je dijelio autograme i čavrljao s najupornijim fanovima i primjetio se i poneki smješak na njegovom licu te zavidna doza strpljenja. Mit o mračnom i nepristupačnom kantautoru nije srušen, ali bilo je ohrabrujuće primijetiti i tu njegovu ljudsku, pristupačniju stranu. Epilog kišnog i hladnog ponedjeljka nije mogao biti ljepši.

Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE