Izdavač: Kapital Rekord

Datum izdanja: 5. listopada 2017.

Producenti: Jure Vlahović

Žanr: Alternative, rock

Trajanje: 56:30

Broj pjesama: 9

 

Dvije je godine prošlo od posljednjeg albuma (ili možda bolje rečeno: poziva na revoluciju) Damira Avdića. Bosanskog psiha i dalje mnogima neće biti lako slušati. I dalje su tu samo vokal i gitara. I dalje puno psuje. I dalje ima neurotične ispade. I dalje koristi svoje najjače oružje, demokraciju, koja mu omogućuje da uz pomoć gitare i kroničnog manjka dlaka na jeziku na stup srama pribija one koje se ni jedna televizijska, radijska ili novinska kuća neće usuditi kritizirati. Dosadašnji rad Damira Avdića možemo okarakterizirati upravo tako –  informativni program previše bolan da bi ga gledale mase, informativni program namijenjen publici koja je spremna na slike i zvukove koji će ukazati na bolnu istinu. Jer upravo to je ono što Avdićeva glazba radi, naizgled odzvanja u ušima, no istovremeno u glavi projicira teški “Lynchevski” film.

Album otvara istoimena pjesma Amerika, čiji uvodni stihovi “Amerika ima talent  za demokratiju i cheeseburger” odmah otklanjaju kamen sa srca Damirovih obožavatelja. Dobro je, ironiju i sarkazam nije izgubio, sada svi mogu bez grča poslušati ostalih 8 pjesama.

Ne sumnjam kako su se dosadašnje žrtve Avdićevih albuma, odnosno naši domaći, lijevi i desni Balkanjerosi barem na sekundu ponadali i rekli sami sebi: “Pustio nas je na miru i prešao na Amere.” Je šipak. Drugu pjesmu Jebeš rat otvara žestoka paljba gitarom, no pravi rafal kreće tek stihovima koji će mnoge postidjeti. Ako je na kraju pjesme i ostala pokoja usijana glava, ohladiti će ju hladan tuš u vidu posljednjih stihova… i to zlatni. “Onima koji bi ratovali : ratujte, pišaće po vašim leševima.”

Pjesma Čovjek na trapezu podsjetila me na priču o tužnom klaunu. Naime, psihijatar je pacijentu kojeg je mučila tjeskoba i potištenost preporučio odlazak u cirkus koji je nedavno stigao u grad jer je tamo nastupao klaun koji je nasmijao tisuće ljudi, čiji je nastup razvedrio i one najtužnije. Pacijent mu je na to odgovorio : “Ali… ja sam taj klaun.” I sam Avdić mnogima koji su ga čuli predstavlja svojevrsnog klauna, bosanskog psiha kojeg će poslušati samo ne bi li ih nasmijao pokojom psovkom ili usporedbom. Tog klauna Avdić prikazuje u ovoj pjesmi o svijetu lažne demokracije i prividne slobode govora, ili po Avdiću – cirkusu. I baš poput tužnog klauna iz priče, i Avdić je klaun koji nasmijava publiku, a nikako ne uspijeva sam biti sretan. “Ja sam čuvar cirkusa , ime mi je Freedom, ljudskim pravima ispraćam bombardere, multikulturom  škropim leševe.”

Četvrtu pjesmu, iako lirički vrlo kompleksnu, možemo najbolje okarakterizirati jednom riječju : težina.  Da je Damir  snimajući Zdrav, jak, močan na pojačalu gumbić za distorziju okrenuo još makar i milimetar u desno, doveo bi se u opasnost da se početni riff nađe na sljedećem albumu Machine Heada. Ipak, riff nije jedino što je teško u ovoj pjesmi, gitaru prati još i teži tekst zaokružen u dva najteža stiha: “Kad nema ljubavi, dobar je i Bog.”

Kada sam pogledao popis pjesama na albumu, i prije samog preslušavanja, za oko mi je zapeo Detroit.  Čim sam pored naslova vidio trajanje pjesme, odmah sam si rekao : “Ovo mora biti  desetominutna propovijed o ljubavi i razumijevanju između Balkana i dijaspore, nešto poput Fadila.”  I zaista, jedino što prekida čudni osjećaj da vam Avdić upravo čita svoj dnevnik jest igranje s kultnom  talijanskom antifašističkom pjesmom Bella ciao, vrhunski ukomponiranoj  u refren koji ovoj pjesmi daje još jednu višu dimenziju. Krajnji rezultat te dimenzije zasigurno će biti iritacija vaših bližnjih, jer ovaj je refren već nakon prvog slušanja teško izbaciti iz glave, ali ga je zato lako izbaciti na glas, preko usana. Stihovi poput  ” Neighborhood me poštuje iako sam druge boje , iako im temelje razvaljujem muzikom koju ne vole . Al’ poštujem i ja neighborhood, pustim nešto i za njih , onaj stari old school rep,  Cannibale i Napalm Death “ će zasigurno izvući i pokoji osmijeh.  Kraj pjesme će ipak te osmijehe skinuti, te će slušatelje stihovima “Rijetko al’ ponekad moram priznati pomislim , gdje bi bio, šta bi bio da oružje nisam bacio” zasigurno vratiti na promišljanje o besmislima rata.

Težak zadatak da zadrži pozornost slušatelja imala je Avangarda. Toga je bio svjestan i Avdić, te je u ovoj pjesmi objedinio teme koje se protežu kroz cijeli album: kukavičluk, statičnost te licemjerje naroda. “Konjuh planinom gaze drvosječe , sijeku svoje blago  za gazde i lopove, a svoju djecu šalju po velikom svijetu da šire svoju vjeru i peru tuđe guzice.”

Nuspojave su objavljene kao prvi singl albuma, i to s vrlo dobrim razlogom. Jednostavno ne postoji ni živa ni mrtva osoba, ni svetac iz kalendara koji se ne bi pronašao u ovoj pjesmi te se naposljetku uvrijedio istinom. Davno je jedan drugi ekscentrik, Željko Malnar, i sam veliki kritičar društva, a zasigurno i veći obožavatelj vulgarizama od Damira Avdića jednoj uvrijeđenoj gospođi rekao: “Vi u ovoj vulgarnosti vidite sebe, a jel tako da istina boli kad uvidite?”  Upravo zato su Nuspojave jedno od najvećih Avdićevih liričkih dostignuća. “Puknuće bomba, dvije, tri, snimiće ih ajfoni, kul ljudi gledaju serije, zdravo se hrane i toksično žive, pravednici stoje pred porodilištima i mašu transparentima za prava spermatozoida…” Zaista, ova pjesma pogoditi će svaku poru današnjeg društva i izvući iz nas bolnu istinu.

Anarhokapitalizam zasigurno pruža najbolju definiciju “pravne države” koju sam do sada čuo. “Pravna država postoji kako bi je pravna nauka vodala na uzici k’o kućnog ljubimca. Neki advokati su skupi  babysitteri koji je izvode na nuždu al ne kupe govna za njom.” Često me kroz povijest od pjesama znala zaboljeti glava, što od glasnog slušanja Colonie na osnovnoškolskim rođendanima početkom  tisućljeća, što od nobelovskih Afrika-paprika rima, što od nadobudnog headbanganja na death metal u srednjoj školi… Ali nikad do sad od petominutno-potvrđivajućeg kimanja glavom naprijed-nazad u znak odobravanja svakog stiha. “Sirotinja mora drkati, dok im je kurac u rukama – ne mogu pucati na nas.”

Već spomenuto licemjerje i kukavičluk prikazano je puno direktnije u pjesmi Gospode, razgovorom čovjeka i Boga. “Slavim te Gospode, pratim te Gospode,  ljubim te Gospode!  Ljubiš kurac, bojiš se čopora pičko.” Album se završava prikladnim stihovima “ugasi svijetlo da vidim noć.”

Jedan od najpoznatijih citata o glazbi svakako je onaj Marleyev kada je rekao da je glazba jedina stvar koja te pogodi, ali ne povrijedi. Nakon pojave Damira Avdića, taj citat više ne vrijedi, maknite ga s facebook covera i statusa, jer Amerika itekako vrijeđa i boli. Štoviše, album je toliko provokativan da će vam Let 3 pored Avdića izgledati i zvučati pristojno i mirno poput Bečke filharmonije.

 

  1. Amerika
  2. Jebeš rat
  3. Čovjek na trapezu
  4. Zdrav, jak, močan
  5. Detroit
  6. Avangarda
  7. Nuspojave
  8. Anarhokapitalizam
  9. Gospode
92%
92%
  • 9.2
  • User Ratings (2 Votes)
    9.9
Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE