Uz Bjork, drugi najveći islandski izvozni proizvod po pitanju glazbe definitivno je Sigur Ros. Za potrebe izvještaja, dvojio sam u kojem ću smjeru ići. Post rock, koji je temeljni u koktelu žanrova kroz koje se prožima njihova glazba, nije direktno moj cup of tea, ali sam odlučio pohoditi ovaj spektakl da vidim oko čega se stvorio taj nemili hajp. Uz to, ovo je bio njihov premijerni koncert na našem tlu, a obzirom da se radilo o petku, idealno je bilo ostvariti ovaj punokrvni koncertni pothvat tematski nazvan „Večer sa Sigur Rosom“.
Da spektakl prodaje sve, rekao nam je jedan od onih francuskih post-strukturalističkih seronja Guy Debord, pa tako ni koncert Sigur Rosa ne bi imao tu naveliko deskribiranu notu islandske čarolije da nije bilo tih silnih audio-vizualnih efekata, koji su definitivno jedan od fortea ovog benda. Čuo sam nekoliko komentara od poznatih mi osoba koji su kritizirali njihov nastup na Sziget festivalu. Nastup preko dana, festivalski set najpoznatijih pjesama i nemogućnost prikaza svih tih efekata u punini apsolutno utječe na kvalitetu koncertnog doživljaja, što se ovom prigodom u Zagrebu nije osjetilo.
Stavio sam po strani svoje mišljenje, da se radi o pomalo pretencioznom bendu koji, uz svoju glazbu, prodaje i spektakularnost produkcije, i zaključio da sam ipak svjedočio koncertu kakav se ne ponavlja svakodnevno. Islandska trojka u petak kolektivno je povela ispunjen auditorij malog pogona Doma sportova na magično putovanje nordijskom mitologijom i živopisnim islandskim prostranstvima predvođenom sjajnim vokalnim falsetom (to je nešto neupitno) frontmena Jonsija. Ambijentalno, eksperimentalno, klasično, ali ponajviše minimalističko audiofilno iskustvo nije za svakoga te ponekad, kod nekih bendova, nije za live izvedbe. Ta misao uglavnom me prožimala u prvom dijelu dvosatnog koncerta, koji je na momente bio dosadnjikav a tome nisu pomogli ni žamori ljudi, stalno školjocanja i snimanja mobitelima te konobari s cugom, koji su doduše samo radili svoj posao. Glazba Sigur Rosa definitivno je za mondenija mjesta, kao što neko reče, dvoranu Vatroslav Lisinski te povremeno ima taj klasična-glazba sjedeći karakter, što dokazuju u petak u potpunosti ispunjene tribine gdje su obožavatelji islanđana nepomično pratili koncert upijajući depresivno-epsku melankoliju Jonsijevog vokala.
U maniri biblijskih „mač i sandale“ epika MGM-a iz 50-ih godina prošlog stoljeća, nakon sat vremena uslijedila je pauza-overture, a za mnoge i puš-pauza jer je pušenje u samom prostoru dvorane bilo zabranjeno. Drugi dio donio je nešto življi, katarzičniji koncert nalik nekom rock spektaklu, na kojem sam i sam povremeno zateturao nogama opijen kolektivnom atmosferom. Sjajni vokal na momente je utihnuo, ali pratile su ga divlje, bestijalne instrumentalne dionice koje su mi bile čak draži dio večeri. Sve to bilo je popraćeno ogromnim animacijama i efektima na bini, a da to zamislite, probajte u glavi unaprijediti za nekoliko puta one romboidne i predimenzionirane fluidne animacije iz Winampa, ako se toga sjećate. Svaka pjesma, koje nerijetko traje nešto duže nego je to ustaljena praksa u glazbenoj industriji, nosila je novu priču koju su Sigur Rosovci glazbeno prepričavali na svom umjetno konstruiranom jeziku, vonlenska, koji fonološki nalikuje islandskom.
Drugi set atmosferično je bio osjetno bolji i življi, kao što su i sami efekti prolazili put od presporih, godardovski novovalnih nelinearnih i naizgled beznačajnih prizora počeli više nalikovati na kojekakve hollywoodski obojane 3D efekte koji su eruptirali kaleidoskopskim šarenilom na kraju, što je neminovno utjecalo i na prirodno sve opijeniju (u svakom smislu) publiku, stoga uopće ne iznenađuju glasne, višeminutne ovacije, koje su ili odražavale želju publike za bisom, barem još jednom ili dvije pjesme, ili običnu zahvalu Islanđanima za ovaj jedinstveni doživljaj.
Simpatični trojac višestruko se naklonio Zagrepčanima (premda je bilo multi-kulti, čuo sam i talijanskog – jer nakon Zagreba nastupaju 24.10. u Čileu), koji su emotivno ispražnjeni napuštali prostor Doma sportova, nerijetko s ustima punim hvale za slavne Islanđane, koliko sam mogao osluhniti. Tim više je do izražaja došla polarnost u meni, jer prvi dio uglavnom mi je bio dosadnjikav, ili sam se tek polagano uvodio u mood za Sigur Ros, dok je drugi dio koncerta bio neusporedivo življi, epičniji, dostojan vrhunskog live benda, pa sam se i sam borio oko odluke u kojem smjeru bi ovaj izvještaj išao – ili da se radi o pretencioznom spektaklu koji ustvari prodaje maglu, ili je uistinu riječ o vrhunskom bendu koji kroz dvosatni program vodi na neku vrstu spiritualnog putovanja kroz emotivne roller-coastere.
Bilo kako bilo, zadovoljan sam ovim iskustvom. Ne mogu reći da je Sigur Ros jedan od najboljih koncerata u mom životu, pa čak ni ove godine, ali da je na neki način bio autentičan u odnosu na druge i mnogo godina pamtljiv, a vjerujem da će se kao takav ispostaviti – to će vrijeme pokazati.
Kompletna set-lista:
Komentari preko Facebooka