Večer je počela vedro i polagano. Kroz mnoštvo ljudi pred osječkim kinom Europa probijam se i ulazim oko 20 h. Prekrasna crno bijela projekcija punog mjeseca stoji na velikom filmskom platnu, a ispod njega pozornica je spremna za ono što će se kasnije ispostaviti kao apsolutni koncert godine u Osijeku.
S malo više od pola sata kašnjenja na peron, vagon koji sa sobom donosi cabaret svjetske klase ukrcava se i staje u toplom ambijentu osječkog kina Europe (bivšeg kina, nažalost). Prvi je to koncert nakon dosta vremena u tom prostoru i svaki put rado se iznova vratim tamo jer može se reći da nosi titulu jednog od najboljih koncertnih prostora u gradu. Pa ako već filmovi neće, onda barem da se s vremenom oživi prostor kroz neki od koncerata. A Darko Rundek i njegova aktualna orkestralna Apocalypso Now turneja su bili pun pogodak za takvo što. Pa i više od toga.
Foto: Bruno Koić
Darko Rundek. Svjetski čovjek. Čovjek iz Zagreba. Čovjek iz Pariza. Čovjek s Brača. Čovjek s planete. Ono čemu se sinoć moglo svjedočiti u kinu bilo je više od koncerta, a radilo se o kazalištu, o poeziji, o performansu, o priči, o naraciji, o ljubavi. Darko Rundek prije svega čvrsto stoji na zemlji u svom renesansnom postojanju, ne glumi nedostižnost unatoč svojem glazbenom opusu, statusu, stažu i radu i kada izvodi svoju glazbu sa svakim pojedincem u publici stoji jedan na jedan. Baš onako kako treba – s emocijom. Godinama već nije bio u ovako velikoj postavi (kroz zadnjih nekoliko godina nastupa u Trio sastavu uz Izabel i Ducu) i nikad nije bilo bolje vrijeme nego da se ove godine ponovo oformi bend od sveukupno osam ljudi na pozornici, dijelom iz bivšeg Cargo Orkestra, dijelom novih glazbenih lica.
Foto: Andrijana Jozanović
Negdje iza 20:30 sati, na pozornicu izlaze Izabel (violina) i Roko Crnić (bas gitara) i počinje uvodna bas linija Tranzita. Darko već spuštajući se niz stepenice s balkona kina gestikularno stišava publiku na njihovu reakciju vikanja i aplauza. Sporo se penje na pozornicu s mikrofonom i počinje ovo putovanje stihovima „Ko mnogo puta do sada / Ti si čula moj glas“, kao i malom preinakom „Nisam znao da ću tako brzo opet / Biti u Osijeku“. Pozdravljajući sve prisutne ujedno i prvi puta predstavlja koga je sve doveo sa sobom, pa se tako počinju na pozornici redati: vječni dječak nepromjenjivog izgleda – Igor Pavlica (truba), najmlađa pripadnica sastava Ana Kovačić (saksofon), Silvio Biočić (bubanj), sin legendarnog zagrebačkog kantautora Manceta – Miro Manojlović (udaraljke) te multiinstrumentalist i dugogodišnji pripadnik Cargo Trija – Dušan Vranić Duco. I sada kreće puna izvedba, zvuk ispunjen do najsitnijih detalja, prostorija ispunjena fanastičnim ozvučenjem i odličnom rasvjetom – i slijede Tigidigi Rege, More, More te Štrajk Željezničara (na kojoj svi kolektivno stavljaju na glave željezničarske kape). Osim instrumenata zvuk je bio nadopunjen i miksetom te raznim efektima koje su reflektori pratili u stopu. Na trenutke imao sam osjećaj da su neke od efektnih stvari nešto što bi Laibach radio na svojim nastupima. Svaku pjesmu je pratila druga fotografija ili niz prizora na filmskom platnu u pozadini, a i bend je s Darkom izvodio razne usklađene performanse te gestikulacije kojima se atmosfera određene pjesme još intenzivnije osjeća. Hipnotični trenuci izvedbi Crni Dusi, Grane Smo Na Vjetru, Ruke te Senor nikoga nisu ostavile ravnodušnima. Ako nekog jesu, oni valjda ne kontaju.
Foto: Andrijana Jozanović
Ne samo da je ovo prava glazbena poslastica za svačije uši, slušali vi Darka Rundeka ili ne, nego je ovo pravi mali dragulj za fanove Haustora i Rundekove solo karijere pošto set lista kojom je baratao odiše stvarima koje se rijetko mogu čuti uživo u Darkovom opusu. Tako je uslijedila Kuba za vrijeme koje su svi kolektivno bili u nekim južnim ritmovima sa šeširima na glavama, a puhačka sekcija, kao i u ostalim izvedbama tako je prekrasno sjedala da sam u nekim trenucima pomislio kako bi mogao svaku večer otići na ovakav isti koncert i ne bi mi dosadilo. Malo novijeg materijala sviralo se uz Indijsku i Ima ih, a spominjući raritete bila je izvedena i predzadnja pjesma na Apocalypso albumu – Za Nas. Nakon Sanjam i budnice Ay Carmela, Darko navlači na sebe haljinu s afričkim štihom, stavlja zimsku kapu i sunčane naočale na glavu i poput francuskog rasplesanog proroka izvodi prevedenu verziju La Comedie Des Sens s albuma Ruke iz 2002. godine. Prvi dio koncerta završava uz Ljubav Se Ne Trži i zborno otpjevani slavljenički Apokalipso. Dvorana je orila pozivima na bis pa se tako bend ubrzo i vraća i Darko govori kako mora napraviti pauzu za cigaretu i toalet pa će još svirati dalje.
Darko Rundek čovjek je koji prvenstveno voli to što radi i koji voli svoju glazbu i koji, što je najbitnije od svega, svira ono što se njemu u tom trenutku svira i kada prođe cijeli koncert bez pjesama poput Uzalud Pitaš, Šejn ili tome slično, bude ti još draže što takav čovjek postoji. Jer, realno, oni koji iole prate Rundeka i njegov rad sinoć su došli na svoje uz mogućnost da čuju pjesme koje skoro nikad ne mogu. Oni koji su očekivali hitoidni nastup poput nekog festivalskog uz sve hitove pa ajmo kući, ti su možda otišli s osjećajem gorčine. Nadovezujući se na Rundekovu nepredvidljivost po pitanju odabira pjesama, bis započinje s prvom pjesmom albuma Plavi Avion – Kurdistan. Slijede Makedo i jedna od najljepših pjesama u povijesti ovih prostora – Šal Od Svile. Za sami kraj dvosatnog nastupa pravi raritet i neočekivanost – stvar Sejmeni s Haustorovog albuma Bolero iz ’85. godine. A Rundek zvuči bolje nego ikad.
Foto: Andrijana Jozanović
Znao sam da ne može bit loše kad je Darko Rundek u pitanju, ali da će biti tako čarobno i genijalno, a opet tako jednostavno i skromno, to nisam mislio. Cabaret kojem je svjedočilo kino Europa sinoć je onaj koji komotno može puniti stadione (tko kaže da već nije?), ali doživjeti ga u ovako intimnoj atmosferi pred par stotina posjetitelja – to je već potpuno druga strana bajke. I zato je Darko svevremen, čovjek koji stoji među nama i širi svoju kreativnost kada nam najviše treba. Čovjek koji najbolje radi to što radi i što nam svima pjeva o onome što možda i sami dobro znamo unutar samih sebe, negdje duboko odakle nam sve to u trenucima ovakvih koncerata izlazi na površinu. A Apocalypso Now nam treba i treba nam sada i treba nam uvijek da se podsjetimo tko smo i što smo i zašto smo to što jesmo. Do idućeg susreta, s nestrpljivim iščekivanjem!
Set lista:
- Tranzit
- Tigidigi Rege
- More, More
- Štrajk Željezničara
- Crni Dusi
- Grane Smo Na Vjetru
- Ruke
- Senor
- Kuba
- Indijska
- Za Nas
- Sanjam
- Ima Ih
- Ay Carmela
- La Comedie Des Sens
- Ljubav Se Ne Trži
- Apokalipso
- Kurdistan
- Makedo
- Šal Od Svile
- Sejmeni
Komentari preko Facebooka