Izvještavaju: Marko Kaselj i Bruno Koić

Višemjesečna planiranja, pripremanja, logistike, sve je to došlo svom finalu proteklog četvrtka, 6. srpnja, kada se višečlana ekipa na dva fronta uputila iz Osijeka. O Taboru kao festivalu znam unazad godine dana, zahvaljujući ažurnim organizatorima s kojima se surađuje na više nivoa već par godina. Tko bi uopće danas stigao upratiti sve te glazbeno-filmske festivale, kada ih, pogotovo preko ljeta, svaka zabit ima. I neka, to je dobro. Dvorac Veliki Tabor, prema geografskim načelima, jeste ne baš najpristupačnija ‘zabit’, kao i matično mjesto Desinić – ali govoreći o ambijentu, srednjevjekovnom prizvuku dvorca, okolišu, razasutim poljima koja vas okružuju, Tabor definitivno nije bilo kakvo mjesto u Zagorju. Nasadite na toj magičnoj lokaciji festival, dodajte pokoju vrstu folklorne zabranjena-ljubav ala Zlatarevo zlato priče i dobili ste fantastično mitsko okruženje za održavanje lijepog višednevnog događanja, a upravo su na takav način razmišljali i pokretači Tabor film festivala, da bi se naposljetku ove godine održao mali jubilej, 15. izdanje festivala.

Dakle, prvi dan, četvrtak 6. srpnja.

Došavši na festivalsku lokaciju nakon osmosatne odiseje bus Osijek-Zagreb, bus Zagreb-Veliki Tabor (što su organizatori pripomogli rješiti davanjem 50% popusta na povratnu kartu svim hodočasnicima festivala), vrijeme je bilo za smještanje u festivalskom kampu, koji je bio prostor podno Tabora. Kasnije, za vrijeme trajanja festivala, sve lokacije oko dvorca su postajale kamp, kako za šatoraše (ali ne one iz Savske), tako i za pojedinačne zalutale spavače neželjne jutarnjeg sunca. Što se tiče sanitarnih čvorova na lokaciji, rješeni su na sasvim adekvatan način. Postavljeni su tuševi u kampu uz jedan tuš s kabinom, postavljena je jedna slavina za pitku vodu, a osim tih sanitarnih čvorova, pojedini su bili i u vidu Toi-Toia pored Sunset stagea, a postojao je i odličan toalet unutar zidina dvorca. Ukratko, sve je bilo tip-top, na vlastito iznenađenje, jer sam očekivao nešto više propusta. Organizatori su se pobrinuli da na info pultu na ulazu posjetiteljima bude ponuđena satnica festivala te raznovrsne brošure na hrvatsko-engleskom jeziku u svrhu lakšeg snalaženja.

Prvi dan nije pretjerano obilovao sadržajima što je jasno, većina posjetitelja se ipak tek smještala i odmarala od puta, pa je tako bilo i u našem slučaju. Prvi dio programa na kojem smo se našli bio je nastup grupe All Strings Detached, ženskog slovenskog dua koji se simpatično predstavio u ovom više jamu nego nastupu pred još uvijek malobrojnom publikom. Zalazak sunca, lagana živa muzika, sponzorski lazy bagovi Cockte i većina ljudi je ljuljuškala glavom uz lagano ispijanje piva dok se čekao neki veći plesnjak ili barem šutka. Prvi dan nekako je više bio predodređen za takva, lagana ljuljuškanja. Grupa Žen bila je potom iduća na Varosh & Cinema Stageu, premda se prije tog odvijalo službeno otvaranje festivala, ljudi u odijelima sa govorima i slične gluposti, zatim retrospektiva dvaju kratkih filmova iz 1902. i 1903. ranog francuskog redateljskog mastera – Georgesa Melliesa. Za vrijeme puštanja tih remasteriranih filmova, klasičnu glazbu kao pozadinsku, podosta dobro uklopljenu u filmove, omogućila je britanska grupa Stems.

Žen, još jedan ženski bend, ovog puta trio, bio je slijedeći. Njihov post-rock lagano me uspavao dok sam ih pratio sa balkona na dvorskom prvom katu, međutim moguće da uopće nije do njih nego do toga da je četvrtak bio dan napornog putovanja bez prevelikih mogućnosti odmora. Razliveni vizuali u manirama LSD tripa dodatno su me prebacili na sleep mode, tako da sam jedva uspio dočekati nizozemski koktel, grupu šamanskog prizvuka – My Baby. Doduše, njih sam čekao dobrih 45 minuta dok su se oni posložili, što me isprva malo naživciralo, međutim, kasnije sam im sve oprostio. Njihova glazba koja me nekako uvijek zaobilazila, unatoč tome što su postali inventar hrvatske glazbene scene (ljudi konstantno nastupaju negdje kod nas), ali kada su se zavitlali oni, zavitlali su se kolektivno i kukovi većine posjetitelja. Magija kojom nas je vodila pjevačica Cato, svojim zavodljivim uvijanjem i izvijanjem, počela je djelovati ubrzo po početku njihovog nastupa i nije prestajala sve do kraja. Funk, country, blues, psihodelija, bilo je čega god poželite, a mislim da je ovo rijetko koga ostavilo ravnodušnim – čak su se i konobari odmah po posluživanju rasplesali. Za kraj dana, zvirlanje i upoznavanje sa ostatkom lokacija i prostorija unutar dvorca (najdojmljivija svakako soba sa za mučenje), zatim sobe sa eksponatima, pamfletima o povijest dvorca i obiteljskim stablima itd. Konačno, sitne sate provelo se uz Goulash DJ, na Goulash disko stageu do počinka u 5 ujutro.

Drugi dan, petak, 7. srpnja.

Nakon što je prošao turbulentni nulti dan festivala, čiji je program, uključujući i naš vlastiti potrajao do ranih jutarnjih sati, sunce je upržilo naše platnene utvrde i službeni prvi dan festivala prilično je brzo započeo.

Nulti dan bio je rezerviran za upoznavanje s lokalitetom i atmosferom festivala, pogodnostima, ponudom i kampom, a petak je već s većom populacijom naznačio kako je dan prije bila tek četvrtina ukupnih posjetitelja. Za one koji su poraženi u alkoholnoj bitci i one koji se žele rastegnuti, festival je organizirao i No Hangover Workout s jogom i pilatesom, a raspored kratkometražnih filmova na više kino dvorana protezao se od 11 ujutro do 21 sat. Također, radionicu Afro Djembe Dance održali su senegalski glazbenici Commi Balde i Abi Seydi.

Jedan od glavnih lica kurikuralne reforme, Boris Jokić, održao je predavanje u 17 sati o glazbi u obrazovanju, na koji način popularna glazba tekstualno utječe i formira glazbeno obrazovanje i na koje se načine glazbena kultura može poboljšati u već sada kaotičnom obrazovnom sustavu.

S obzirom da smo 98% glazbeni portal, o filmovima neću puno duljiti, nego ćemo se prebaciti na glazbeni dio ovog bogatog programa koji je startao od 19 sati na Sunset Stageu. Točnije u pola 8, budući da je beogradska grupa Stray Dogg malo okasnila s programom i tako pomaknula cijeli timetable, što se nije događalo samo u petak.

Ovi sve poznatiji glazbenici široj regiji okupili su dobar broj ljudi na prekrasnom Sunset Stageu, jednom od najljepših pozornica gdje netko može imati priliku nastupati, a sa svoja dosadašnja tri izdanja i mračnim americana zvukom došli su pred taborašku publiku, koja je bila uistinu raznolika i iz različitih krajeva, predstaviti svoj materijal. “Pas lutalica” predvođen je iznimno vještim pjevačem i glazbenikom Dukatom Strayom, a ekipa odličnih glazbenika sanjivo nas je uputila u svoj atmosferični zvuk ponajviše s posljednjeg albuma “Come Along Wind”, dok se našlo i mjesta u repertoaru za neke starije pjesme koje su podsjetile na originalni zvuk grupe, ponešto izmijenjen najnovijim pjesmama sa spomenutog izdanja. Nema se što reći, ovako uigran sastav već je prepoznat u Europi i šire, njihove pjesme, uigranost i zvuk idiličan su pokazatelj sastava dostojnog svjetskom kalibru, što je znala nagraditi i publika.

Nakon Beograđana, na pozornicu je došao zagrebački Univerzitas, no nažalost nisam ih imao vremena čuti, budući da je zbog kašnjenja sveukupnog programa bilo potrebno na vrijeme stići na organizirani prijevoz za Grešnu Goricu, gdje će u 21:15 u restoranu svirati Matija Dedić s programom s albuma ‘Matija svira Arsena’.

Velike pohvale upućujem festivalu zbog organiziranog prijevoza koji ide istom rutom skoro svakih sat vremena, što je pogodnost i za terme Tuhelj i za odlazak do Desinića za rekuperiranje. Simbol zagorskog seoskog turizma, Grešna Gorica, prekrasan je kompleks s kojeg pogled baca na idiličnu panoramu brdovitog Zagorja, uz seosko domaćinstvo s livadama, domaćim i divljim životinjama, vinogradima i stoljetnom hrastovom šumom. Matije Dedić došao je na malenu pozornicu s klavirom točno u 21:15, a publika kao da se nije spremila na dolazak ovakvog umjetnika, pa na početku ni nije davala prikladne reakcije na sam dolazak ili tijekom izvedbi početnih pjesama. Matija Dedić počastio nas je s nekim od najljepših Arsenovih pjesama u instrumentalnoj izvedbi te mi je iznimno drago, a istovremeno i neobično, što sam Matiju čuo u restoranu, gdje svira kao pozadinska glazba dok ljudi objeduju, kao da je na početku svoje karijere. To je ujedno i najbolja strana glazbenog dijela festivala, jer doživjeti Matiju Dedića i Jimmyja Stanića u takvoj atmosferi vjerujem da nećete moći dugo vremena, možda ni nikad. Publika se bila probudila s dolaskom druge ture ekipe s festivala, uz pjesme ‘Sve što znaš o meni’, ‘Moderato Cantabile’, ‘Kuća pored mora’, ‘Tvoje nježne godine’, ‘Tamo da putujem’ i druge. Proletio je i ovaj intimniji koncert, a prijevoz je nalagao da se vratimo u Veliki Tabor, gdje će, prema rasporedu u 23:15, a zapravo oko 15 do ponoći, zasvirati Urban & 4.

Foto: Filip Bušić & Matej Čelar (TFF)

Okasnih na početak, no napravio sam catchup na pjesmi ‘Kada se voda povuče’, koja je indirektno naglašavala kako će ovaj koncert odlične riječke ekipe biti malo laganiji nego što sam navikavao, budući da mi je ovo šesti Urbanov koncert do sada. Očekivano, bend je odsvirao svoje najveće uspješnice s izvrsnog albuma ‘Žena dijete’, kao što su ‘Ruke’, ‘Odlučio sam da te volim’, a na pjesmi ‘Mala truba’, koja je bila završna pjesma prije bisa, Urban je uskočio među publiku i zajedno otpjevao skoro cijelu pjesmu, što je bila izvrsna i neočekivana gesta. Odsvirane su dakako i svevremenska ‘Budi moja voda’ i ‘Mjesto za mene’, a čule su se i pjesme s posljednja dva albuma – ‘Kundera’, ‘Ako se napijem do smrti’, ‘Kasno je za ljubav’ ili najnoviji hit ‘Sutra ćemo pričati’. Beskrajno duga ‘Aroma Satanica’ pomalo je učinila koncert monotonijim, kao i izbor pjesme na bisu – ‘Kornjača’. Uz nekoliko preinaka u setlisti, ovo bi bio još jedan vanserijski Urbanov koncert, no ovako je ostao samo vrlo dobar i prilično rutinski odrađen uz, napominjem, blage promjene u repertoaru.

Foto: Filip Bušić & Matej Čelar (TFF)

Nakon Urbana slijedila je žestoka sinjska četvorka iz grupe M.O.R.T. Dečki su otprašili i ovaj velebni dvorac svojim uigranim koncertom koji je bio izveden više-manje ziheraški, dečki znaju što sve treba napraviti da publika podivlja, kakve geste i komunikaciju frontmen John treba imati te naposljetku, kakav repertoar treba dočekati prisutne. Redale su se tako pjesme kao što su ‘Nina’, ‘Nikotinska kriza’, ‘Pas’, ‘Buka u glavi’ i ‘Tango’ s albuma ‘Odjel za žešće’, a s najnovijeg i aktualnog ‘Tužna kocka’ mogle su se čuti primjerice ‘U najljepšoj priči’, ‘Plamen što kriješ’, ‘Na cesti’ ili ‘Olovni vojnici’. Potpuno očekivana playlista s izostankom možda i najpoznatije ‘Meni se skače’ učvrstila je Mortovce kao jedne od najvećih animatora na stageu i vrsnih interpretatora vlastite muzike, koju je jedan frend tijekom koncerta prokomentirao: “Jebote, zvuče k’o na snimkama!” Sve je rečeno.

Završetkom M.O.R.T.-a, koji je već bio duboko nakon što je krenuo Kozmodrum prašiti na Sunset Stageu, nisam stigao napraviti pauzu oko ponovne kupnje cuge i stajanja u redu, a valjalo je stići na nastup zabočkog glazbenika J.R. Augusta koji će s vlastitim zborom nastupiti u kapelici u pola 3 ujutro.

Vraga pola 3, bilo je točno 3:33 kada je J.R. August krenuo sa svirkom. Je li to bilo simbolično zbog naziva njegovog posljednjeg EP-ja ’33’ ili ne, nije važno, Nikola Vranić napravio je intiman koncert u veoma dojmljivom prostoru za ovakve oblike izvedbi. U sjedećoj poziciji i u potpunoj tišini (doslovno se sve čuje ako se nešto kaže zbog akustike), J.R. August prošao je kroz svoje dosadašnje objavljene pjesme i najavio je prvi studijski LP ‘Dangerous Waters’ te po tko-zna-koji put zamolio za pomoć u vezi sufinanciranja tog bogatog projekta. Ako se itko predomišljao oko takve odluke, na ovom koncertu definitivno se odlučio pomoći, budući da je kombinacija gospel-jazz-blues repertoara bio pun pogodak, od pjesme ‘Crucify Me’, pa sve do posljednje ‘Dangerous Waters’. Kapelica je bila idealna prostorija za predstavljanje najnovijeg Nikolinog EP-ja, budući da su i njegova tematika i zvuk u više stvari povezani s religijom. Nastup je završio oko pola 5 ujutro s dodatnim povicima za još nekoliko pjesama, no J.R. August najavio je da se vidimo sutra na Sunset Stageu u 19 sati, gdje će biti i sa zborom i s bendom. Idealna prilika za svakoga tko nije noćna ptica i za svakoga tko želi čuti što ovaj osebujni glazbenik ima za pokazati.

Petak je bio prilično dinamičan i slojevit dan, no nije puno vremena za odmor ostalo za, čini se, jednako tako dinamičnu subotu.

Treći dan, subota, 8. srpnja.

Subota na festivalu nije ponudila veća jutarnja iznenađenja u odnosu na petak. Kava, punjenje mobitela, pranje zubi i tuširanje, zatim je svatko pronalazio svoju zabavu, bilo to u No Hangover workoutu ili kartanju i izbjegavanju sunce na bilo koji način u kampu, vrijeme je prolazilo vraški brzo. Ponovno je bilo 17h i ponovno smo se našli na predavanju Borisa Jokića, no ovog puta je, za razliku od jučer, tema bila Film i kurikularna reforma. Pretjerano me naživcirala nemogućnost sjedenja kao i ne naročita zanimljivost predavanja, moram priznati, pa sam ubrzo sa partnerom u izvještaju napustio prostor napunjenog i zagušljivog Podruma/Šanka kako bih se uhvatio zraka. Vrijeme je prolazilo u ljenčarenju, šetnji, ispijanju masovnih količina piva i vode, pa smo se ubrzo zatekli na Sunset stageu, bilo je vrijeme za J.R.Augusta.

Zabočki glazbenik ponovio je repertoar s noćnog nastupa, dodavajući još pjesmu ‘Darkroom Boogie’, a mogli smo čuti pjesme s EP-ja ‘Tea Party With Mr. Death’, a to su ‘Black Limousine’, ‘The Womanizer’ i već spomenuta Boogie, u kombinaciji s novim EP-jem ’33’, gdje su se našle pjesme mirna ‘Lead The Way’, ‘Crucify Me’, a čule su se i neke novije ‘The Exorcist’, ‘The Misanthropist’ i ‘Dangerous Waters’, po meni najimpresivnija pjesma kakvu neko vrijeme nisam čuo kod nekog našeg glazbenika. Oduševljen sam jednako i prvim i drugim nastupom, svaka pohvala ide bendu i zboru bez kojih ta uspješna atmosfera ne bi bila moguća, a siguran sam po reakcijama prisutnih da će J.R. August s velikim iščekivanjem mnogih imati još mnogo toga za reći.

Ponovno smo morali propustiti nastup Dunje Ercegović ili Lovely Quinces, što mi je bilo malkoc krivo, no morali smo stići na prijevoz do Grešne Gorice.

Potom, ponovno ista stvar kao i jučer. Organiziranim festivalskim shuttleom odlazi se do Grešne gorice, finjak restorana sa mogućnošću rezervacija, gdje je svoj nastup imao stari zagrebački šansonjer i verificirani šmeker bečke škole, legendarni Stjepan „Jimmy“ Stanić. Red pjesama simpatično šaljivih sadržaja, red stand-up komedije kada je ispričao par dogodovština, priprostih viceva, pitanja-odgovora sa gospođom Barbarom, prispodoba, srk-čepić fora, zatim filmske glazbe (Tko pjeva zlo ne misli), bio je uistinu sjajan i zabavljački nastrojen unatoč poznoj, 88. godini života. Sexy boysi, njegov bend, vjerno su ga pratili, kako u nastupu, tako i u pauzama, a nakon što je jednom otišao, više ga nismo viđali unatoč pozdrav „Vidimo se ponovno“ budući da je festivalski shuttle vozio nazad do Tabora, gdje su počinjali Let3.

Veselu skupinu Mrle, Prlja & co. imao sam priliku gledati baš nedavno, prije mjesec dana na Pannonian Challengeu u Osijeku, a to mi nikad nije problem. Veseli nastupi, prolomi sofisticiranije seljačije nego na Brkovima recimo, klasici iz njihove pjesmarice, ugođaj elektronskog koncerta u rock maniri na ekscentričan način, pa kome to može dosaditi. Jedino primjetno iz prikazanog jest to da je Prlja sve više čovjek u godinama, kojem se ne bori protiv sistema, pa je sav pristupačan i pristojan, prema publici i organizatorima koje je naveliko pospominjao, a pristojno je najavio i bend Antenat koji je nakon njega slijedio. Fore sa pljuvanjem pića iz usta kao i raspuhivanjem perja sa bine za vrijeme pjesme ‘Izgubljeni’ činile su se kao nešto softcore obzirom na ono na što smo se kroz godine navikli od njega. Naravno, najviše je feedbacka bilo za vrijeme navijačkog skandiranja na Riječke pičke, pjevanja sing along na Izađi mala, Omađijaj me, Tazi Tazi, Profesor Jakov te naposljetku, Eri s onoga svijeta. Riječke pičke izašle su na jedan kratki bis, kao pozdrav publici, nakon čega su se naklonili i zadovoljno napustili stage.

Antenat je posebna hrvatska glazbena priča. Drugi put ih gledam u tri tjedna i po drugi put ostavili su zavidan dojam i reakcije prisutnih. Njihov šarolik reggae-dub-funky stil kojega odmilja zovu subreggae protutnjao je dvorcem i ostavio traga s pjesmama kao što su ‘Muzička’, ‘Izlet’, nova ‘Danas ima sutra’, ‘Ima nas dovoljno’, a ekipa je s povratkom na bis odsvirala i ‘Them Promise’. Istinabog, ponovno nisu svirali ‘Boliviju’, ali dobro, to mi samo daje razlog da ih potražim kad god budem negdje u blizini i poslušam i po treći puta ovaj impresivan deveteročlani sastav. Preporuka ljubitelj bilo kakvog zvuka.

Nakon Antenata, uslijedilo je prebacivanje na Goulash disko stage, gdje su ljudi uglavnom igrali frizbi te sjedili/ležali okolo-naokolo, a nakon što je sa svojim setom počeo Dr. Smeđi Šećer, auditorij se počeo pristojno popunjavati. Netipični instrumentali, doslovni gulaši svakakve vrste glazbe s naglaskom na kombinacije arapsko-orijentalnih melosa rasplesali su za kraj mnogobrojne koji su sa prolaskom vremena samo nadolazili umjesto da su odlazili na počinak, atmosfera je kakvu inače želite doživljavati na festivalima.

Nismo se ni okrenuli, a već je nedjelja. Što bi ukratko zbog ovotjednih obveza značilo – spremanje i raus kući. TFF ispao je i više nego odlično festivalsko iskustvo, može se reći iznad svih očekivanja ekipi s kojom smo išli i nama dvojici, tako da, bars do sljedeće godine.

Fotografirao: Phantography