Točno ću vam se sjetiti – bila je nedjelja, 11. prosinca prošle godine. Kao i svaka druga, generalno dosadnjikava i sterilna, put vlakom nakon vikenda kod roditelja nazad u Osijek teško da ju može pospješiti. Vani je hladno a vi se unatoč tome znojite nakon još jednog miomirisima prožetog HŽ iskustva, sedam ruku bi vam bilo malo da ponesete sve pripadajuće od veša, hrane, laptopa itd., a k tome vam jedna ruka treba za neizostavno skrolanje naslovnicom na putu do stana.

I tako bijaše veći dio tog puta, ni po čemu ekstraordinarno ili nesvakidašnje za nedjelju. Međutim, tad je u tom magičnom trenutku zaflešala jedna ‘upravo sad’ objava. Najveća koncerta agencija u zemlji, vjerojatno i u regiji, hvala Mu na njoj – Los Angeles Agency – objavljuje video u kojem se uvelike hinta da u Zagreb dolazi supergrupa Prophets of Rage, o kojoj čitam/pratim/slušam u stranim medijima sve od od onog 31. svibnja, kada je završio counter za njen nastanak na onoj misterioznoj stranici, ako me pratite i ako se sjećate toga.

Sav u nevjerici, skupio sam par megatona energije da otrčim do stana i, kao premijernu, omogućim svom portalu ovu bombastičnu najavu – i jesam, bilo je to OVO, bili smo prvi među portalima i kao mališani u poslu, uglavnom nam takve stvari daju elan za pro bono (i akreditacije) rad u ovoj branši.
Trebao mi je ostatak večeri da se zbrojim i sam povjerujem u ono što sam pisao, što sam vidio, ali u narednih dana, došla je nova porcija ‘problema’.

Kako ćete u redakciji, koju broji nažalost malobrojnih pet ljudi (ako ovo čitate i želite pisati za nas, tu smo) postići da četiri zainteresirane osobe podijele akreditacije. Padale su taj jedan dan malo teže (odnosno, bolji opis bi bio srčanije) riječi o tome tko uistinu zaslužuje put do Zagreba do Doma sportova (tad je taj koncertni venue još bio u igri kao aktualan), ali, takve svađice su vam jedne od čari rada sa bliskim prijateljima
Kao portal, nismo striktno određena demokracija, niti prevladava moja autokracija, već se nekako sve mjeri po zaslugama, volimo misliti da smo meritokrati. Kako sam ja trčao s kolodvora za ovo, pisao vijesti i generalno bio vjerojatno najupućenija osoba, bilo je jasno da sam sigurna oklada za ovo. Rage Against the Machine bio mi je teška igra u srednjoj školi kao i mnogima, dok su mojoj originalnoj vokaciji rap sladokusca dodaci frontmena Public Enemyja (osobno moooožda i omiljenog rap dvojca) i Cypress Hilla, dvaju od valjda pet najutjecajnijih aktova žanra, dodatno tome išli u korist.
 

Vrijeme je prolazilo, objave u službenom eventu zdušno su se pratile, a slijedeći datum koji važi za prekretnicu u vezi ovog koncerta bio je 1. ožujka, dan kada će se objaviti dvije od ukupno tri predgrupe.

I pazite, kad sam u 14h saznao da će predgrupa Prophetsima taj dan na Šalati (koja je upravo tad najavljena kao mjesto) biti House of Pain, bio sam uistinu van sebe. Točno par dana ranije saznao sam za njihov koncert negdje u Austriji početkom lipnja i na momente se zagolicao, tako da je ovo bilo nešto što stvarno nisam očekivao, bilo je predobro da bi bilo istinito. House of Pain još je jedna od onih grupa čiji live mi je bio velika želja, još od srednjoškolskih dana. Razlozi? Imidž beskompromisnih idiota, irskih huligana u nikad za to tipičnom Los Angelesu, Jump Around, soundtrack za Judgment Night (jedan od boljih ikad, složismo se), prva dva albuma, diss na Marky Marka (Irca iz Bostona kojeg danas znate kao Mark Wahlberg, i koji je u ranim danima svoje showbizz karijere bio užasan reper – IZVOLITE), Everlastovi kasniji beskonačni feudovi sa Eminemom, …

Pazite, slijedi još jedan datum bitan za kontekst priče – a to je 21. siječanj 2014. Moje slonovsko pamćenje reći će vam činjenicu da je tog dana najavljen akustični koncert Everlasta (frontmena House of Painea) u Tvornici, datum tog događaja u konačnici je bio 12. svibanj te godine. Novac, vrijeme i tradicionalno neslaganje roditelja – obično je potrebno samo jedno od tog troje da mi bude dovoljno, da se sam zaputim, međutim, tih je dana bilo okolnosti zbog kojih stvarno nisam mogao ići, ali nadam se da vam je donekle jasno koliko sam jedva dočekao punokrvan HoP, uz dužno poštovanje akustičnoj solo blues karijeri Whitey Forda/Everlasta.
DJ Lethal je kasnije, nakon neuspješnog trećeg albuma i raspada grupe, postao DJ Limp Bizkitu pa je u igračci Freda Dursta nerijetko izvodio HoP-ov najveći hit, stadionski anthem Jump Around produciran od strane Cypressovog DJ Muggsa, dok se druga polovica reperskog dijela HoP-a, Danny Boy, privremeno umirovio, sve dok se ponovno nisu okupili sredinom 2000ih kroz svoj kolektiv La Coka Nostra.

LCN je inače još jedna supergrupa koju su uz Everlasta (koji je kasnije napustio grupu zbog kćerkinih zdravstvenih problema), Lethala i Danny Boyja sačinjavali reperi iz drugih tada aktualnih i poznatih njujorških HC rap grupa – Slaine (iz Special Teamza) i Ill Bill (član nikad prežaljenog Non Phixiona te brat od repera Necroa).
Ok, puno previše sam odužio ovo ali jednostavno imam želju dočarati koliko se ovo na Šalati jedva čekalo. Ovako danas izgleda moja La Coka Nostra majica (da, imam njihovu majicu, toliko sam volio sve ovo čemu sam djelomično prekjučer svjedočio):

Iako se dan danas u Tommy Boy Recordsu malo kvrcnu po glavi zbog odluke da distribuiraju prvi self-titled album HoP-a (premda ga fanovi uglavnom znaju kao Fine Malt Lyrics) kojeg su izabrali 1992. Ispred tamo nekog Wu-Tang Clana, značaj House of Painea za rap i glazbu generalno apsolutno je neupitan i nedodirljiv. Tog 1. ožujka nisam bio siguran jesu mi prioritet na Šalati Prophetsi ili HoP, premda me osobno strašno naživcira nazivanje Jump Arounda najpoznatijom hip-hop pjesmom svih vremena. Ljudi iz većih portala, koji se nazivaju novinarima, moraju steći neko kritičko mišljenje o onom o čem pišu i naučiti da sve što se dobije iz pressova od koncertnih organizacija nije nužno istina, dapače, uglavnom je sve hiperbolizirano do razine iritacije.

Hmm, gdje sam stao – Black Peaks. Ova mlada post-hardcore četvorka mi ni po čemu nije bila zanimljiva osim činjenice da su prva predgrupa na Šalati, a priliku koju sam im, dao da ih poslušam nešto i nisu opravdali tako da mi propuštanje njihovog koncerta u ponedjeljak nije ni najmanje teško palo.

Dva mjeseca kasnije od spomenutog ožujka i dodatka HoP-a i Black Peaksa na line-up, cijelom programu dodana je velška crossover metal-reggae-rap grupa Skindred, puleni utjecajnog austrijskog Napalm recordsa čiji sam rad pratio letimično, kada bi u nekim okolnostima kod nekoga naletjeli na slučajan shuffle, i koji su samo žanrovski pripadajući bili ponedjeljku (što za Black Peakse ne možemo reći) s tim svojim fuzijama svega dosad izumljenog od žanrova, ali njihov naglasak na reggae odaje dojam opuštenog smiraja naspram revolucionarnih nota za koje je Šalata bila predodređena. Neću reći, i njihov je nastup bio obilježen nabojima energije od frontmena Benjieja, ali istinski dio koncerta za mene je počinjao u 20.15, iako mi je bilo drago vidjeti i čuti Skindred.

Iako više nije u cvijetu mladosti, kao nekad nabrijani tetovirani irski klinac spreman da u ime sv. Patricka i čaše Kilkennyja zakrvi sa svakim, nego ostariji čovjek sa prošlim životom rap zvijezde, Everlast je i dalje autoritativan i dovoljno sposoban da iznese neke od najvećih hitova HoP-a iz devedesetih (Back from the Dead, Who’s the Man, Warporn Industry, House of Pain Anthem) a potom načini kopernikanski obrat, uzme akustaru i odvali, istinu za volju ne baš najuspješnije – „prvu gangsta rap pjesmu ikada“ – obradu Johnnyja Casha Folsom Prison Blues te potom izvede What It’s Like, pjesmu sa uspješnog solo albuma Whitey Ford Sings the Blues.

Mislio sam da će se HoP-ovci dotaći i La Coka Nostre, jer su na nedavnim nastupima povremeno izvodili Bloody Sunday i Choose Your Side, međutim, to se nije dogodilo.

Kroz sat i 15ak minuta njihovog nastupa, koji je kulminirao snažnim izdanjem Jump Arounda (premda, pleonazam je dodati pridjev snažan kad se govori o izvedbi Jump Arounda) već sam doživio dovoljno da mogu reći kako „nakon ovoga mogu kući“. A pazite, tek su onda slijedile zvijezde večeri.

No, prvo nešto malo iz moje perspektive gledišta na taj konglomerata buntovnika, o toj kreaturi koja je prodrmala temelje svjetske glazbe prošle godine – Prorocima bijesa.

Velebna pojava nekolicine izvođača, iskusnih predstavnika američkog showmanshipa, prekaljene glazbene borce sa  nizom utakmica u nogama, Šalatu je pretvorila u razjarenu grotlo od pet tisuća grla koji čekaju obraćanje mesijanskih figura koje će prisutne u scenografiji dvije petokrake zvijezde te logotipa sa stisnutom šakom povesti na svojevrsno rušenje domaćih ‘Bastilla’ – Pantovčaka, Kaptola, Markova trga i ostalih simbola moći vladajuće kaste uvijek pokvarenih i korumpiranih političara. Pretjerujem, naravno, ali u tom trenutku ni tako nešto nije izgledalo nemoguće.
Lako za Flavour Flava, DJ Muggsa, Sen Doga, ali jedan – jedan užasno tvrdoglavi – je falio.

Reći da koncertu prekjučer nije falila njegova karizma i njegova kuštrava griva, bilo bi blasfemično. Rage Against the Machine je, po meni, 50% instrumentali (čast svaka Wilku, Commerfordu i najprije, Tomu Morellu) a 50% Zach de la Rocha. Njihova pojava početkom devedesetih počivala je na destruktivnim liričkim porukama punka, ljevičarskim anti-korporativnim i anti-establišmentskim propagandnim stavovima i naslijeđu The Clasha, Beastie Boysa i nizozemskog Urban Dance Squada, koje je Zach posebice volio, a bila je glas jedne generacije X u rasno uvijek podjeljenoj Americi, generacije koja se protivila strogo konzervativnoj, pro-ratnoj politici predsjednika, Georgea Busha starijeg, nemirima u Los Angelesu, Zaljevskom i svim drugim ratovima koje su SAD izazvale pod krinkom demokracije (čitaj: kapitalizma).
Rage Against the Machine donijeli su jedan novi zalet, novi val idejnog punka a glazbeno decidiranog rap-rocka te su u mnogočemu predstavljali, ako ne najpoznatiji, onda sigurno najvažniji bend desetljeća.
Upravo iz pozicije takvih društvenih potlačenika, skroz je svrsishodno da im se u tom sveopćem buntu pridruže dva člana iz dvije frakcije američke manjinske zajednice – Chuck D iz Public Enemyja i B-Real iz Cypress Hilla.

Jedan, Chuck D, tamnoputi je član all-black afrocentrističke grupe iz New Yorka koja se ideološki oslanjala na terorističkim (premda, ne BAŠ toliko radikalnim) stavovima Crnih pantera i koja se od početka zauzimala, nerijetko i pretjerano, za prava crnaca, do te mjere da su sami povremeno postali rasisti (Profesor Griff i njegove homofobne te antisemitističke izjave protiv cionističkog Židovskog lobija, što je dovelo do njegovog izbacivanja iz grupe). Tjelohraniteljske usluge i zaštitu na koncertima svojedobno im je pružala Security of The First World grupacija predvođena upravo Profesorom Griffom, a predstavljala je niz tamnoputih ljudi koji je intimidirajuće nepomično stajao u crnom na koncertima Public Enemyja.
Kraj 80ih i početak 90ih obilježile su njihove pjesme Fight the Power, Shut em Down, Don’t Believe the Hype i slične ispunjene revolcionarno-radikalnim porukama bijesa koje su trebale trgnuti malog crnog dječaka, da se probudi protiv države i državno-kontroliranih vječno pokvarenih medija, uz tada nemalu redateljsku pomoć Spike Leeja.

Drugi, B-Real, pripadnik je druge potlačene mase, iz 5000km udaljenog Los Angelesa u kojemu je u očima bijelog policijskog kapetana rasista jedan latinos ekvivalent crnca – član problematične manjinske mase, trn u oku bijele suprematističke Amerike, osoba sa neupitnim problemom narkomanije, posjedovanja oružja – štogod želite. Iako se Cypress Hill nikad nije previše isticao kao pretežno politički komentar Amerike kroz glazbu, sama advokacija kanabisa dovela ih je na blacklistu dobrog dijela visoke politike SAD-a.

Zajedno u nizu političkih ciljeva, zajedno u glazbi, stvaranje Prophets of Ragea zapravo mnoge ne bi trebalo čuditi. Jer situacija u Americi danas nije nipošto bolja, dapače, predsjednik je konzervativni republikanac Trump, mizogeni deklarirani rasist, koji se prema crnoj populaciji odnosi kao prema nižerazrednim bićima, dok za latinose želi graditi zid, u tom je trenutku nebitno što članovi tri utjecajnih sastava žele osnovati potencijalni cashgrab projekt pod krinkom supergrupe:
1. Naravno da je u meni postojala sumnja da su PoR nešto osnovano samo s ciljem uzimanja novca na račun obrada nekadašnjih međusobnih klasika (jer jedna od tri grupe više ne postoji, a druge dvije su zadnji istinski kvalitetan album imali dok sam išao u vrtić), ali došli su u malenu prčiju od zemlje sa ogromnim političkim problemom i odradili koncert za pamćenje. Meni dosta, ja zadovoljan.
2. Supergrupe su, prema mom mišljenju, u glazbi uglavnom utopijski pojam koji je premalo puta u stvarnosti funkcionirao kao na papiru, ali ovo bi zapravo moglo biti dobro. Kvragu, bio sam na koncertu u ponedjeljak i odmah dobio želju da bacam Molotovljeve koktele, to zapravo nije dobro nego odlično.

Sasvim je i realno moguće da je Chuck D prestao vjerovati u sveopću dominaciju crne Amerike, jer kad se 30+ godina boriš protiv sustava koje pak tebe sustavno degradira, a polovica tvoje rap grupe je klaunasti ovisnik kojem doslovce krek ispada iz džepa i čiji fetiš je nošenje ogromnih satova oko vrata, pitaš se što si tih 30+ godina radio krivo i sasvim je prilično da se umoriš te zajedno sa nositeljima sveopćeg bunta (Rage Against the Machine) i drugim glasnogovornikom manjine latinosa (B-Real) poželiš učiniti nešto za veće dobro osim afro-dominacije.

Osobno, što mene u cijeloj priči oko Prophetsa najviše nervira i podlijeće pod spolni organ je činjenica da se radi o konstantnim napadačima na lik i djelo Trumpa (Morello je u ponedjeljak na gitari imao natpis Fuck Trump), dok Killary, demokratska lutkica koja bi nastavila vanjsku politiku ratovanja i naglasak ostavila na najmoćnijoj industriji novog doba – trgovinu oružjem, uglavnom ostaje netaknuta, premda je sasvim jasno da u vršku politike SAD-a gotovo da ne postoji moralne osobe, kako je to jednom lijepo sročio Oliver Stone. Lijepo bi bilo za vjerovati, ali vremena Caprinog filma Mr. Smith Goes to Washington s one strane Atlantika nažalost nikad u stvarnosti nisu postojala, kad već moramo politizirati.

Sada kad sam isproljevao svoje, možemo nastaviti s ponedjeljkom.

Početni taktovi obrade PE-a, Prophets of Rage, pjesme koju je bend koristio prilikom odabira imena, očito, već onda su Šalatu pretvorili u homogenu masu piva, znoja i revolta, a to je tek bio početak.

Vizualni identitet nalik nečemu od Public Enemyja (silueta čovjeka na ciljniku snajpera) kao stisnuta šaka bunta, dva člana tog sastava (DJ Lord te Chuck D), većinski instrumentalitet Ragea i nazalno karizmatičan MC poput B-Reala doveli su Šalatu do usijanja a tek se kao druga pjesma odvaljivao Testify.

I svjedočili smo. Sat i pol. Pivo, šaka, lakat, i nešto od trojca RATM-PE-CH. Neprestano i beskompromisno.

Jasno je da je u prvom dijelu najenergičnije bilo za vrijeme Bombtracka, Guerilla Radio ili recimo za vrijeme pjesme Fight the Power, ali prilično sam se iznenadio sveobuhvatnoj reakciji publike na novopečenu pjesmu/spot Unfuck the World, kombinaciju pažljivo montiranih kolaža događaja (nalik na spot Shut ‘Em Down) pod redateljskom palicom najvećeg dokumentarista našeg doba i prijatelja grupe, redatelja Michaela Moorea.

Uslijedio je ubrzo DJ Lordov medley pjesama Public Enemyja (Can’t Truss It, Bring the Noise, Welcome to the Terrordome) i Cypress Hilla (Dr. Greenthumb, It Ain’t Going Out Like That, Insane in the Brain) za koje sam valjda u tom trenutku htio platiti sve što sam ikad stekao da ih čujem u full-live verziji.

Šarada se nastavila sa Sleep Now in Fire, međutim outro je odrađen kao pjesma Cochise od Audioslavea, da bi zatim Morello odao počast prerano preminulom Chrisu Cornellu, frontmenu Soundgardena, prijatelju i sudrugu iz spomenute supergrupe i  (da bi supergrupa valjda bila valjana supergrupa, očito joj zajednički nazivnik mora biti Tom Morello) ponavljanjem instrumentala iz uspješnice Audioslavea – Like a Stone. Masa je vokalno ulijetala kako je znala i mogla, a taj dio predstavljao je jedini smiraj koncerta, u skladu sa tragičnom prirodom nedavnog događaja.

Kaos je potom mogao biti nastavljen, i bio je – Know Your Enemy i Bullet in the Head bile su iduće, koje je presjekla Cypressova How I Could Just Kill a Man.

Za kraj, uslijedile su još Bulls on Parade i ona najveća – Killing in the Name. Pokušao bih vam riječima dočarati potpunu atmosferu u tom trenutku, ali mislim da će to video koji ću objaviti dolje ipak bolje napraviti.
Premda nisu izveli nikakav bis (a i što bi, osim omiljene mi Shut ‘Em Down koju nisu uopće izveli, nikako, i to je mali propust, moglo bolje zatvoriti njihov koncert), odlučili su pozvati starog suradnika Everlasta kako bi još jednom svi zajedno izveli Jump Around, prije čega je B-Real dramatski pozvao publiku da čučne u maniri Prodigyja i naglo ustane na poznate taktove.

Šalata je na to ošla, ne otišla nego ošla – u tri pizde materine, kao i moje strpljenje s ovim izvještajem upravo. Kraj se dogodio tako brzo da nitko nije primijetio da se kraj dogodio, Prophetsi su se pofotkali za društvene mreže zajedno sa Everlastom (pitam se zašto DJ Lethal nije bio pozvan, možda jer je član Limp Bizkita, o tome vam Tim Commerford može reći nešto više ako kliknete OVDJE).

Koncert je bio apsolutni kaos, doživljaj za života – u jednom trenutku ste u ogromnim šutkama a kad se okrenete s druge strane, vidite nekog kako bezbrižno crowdsurfa bez majice dok se oko njega događa Francuska revolucija.

Ne znam kako ovo završiti a da ne kažem kako se sva moja istina o ovom koncertu nalazi u naslovu.
Sjećanje i dojmovi s nekih koncerata izblijede nakon par dana, a kod nekih s vremenom tek nadolaze, do granice nezaborava – nije upitno kojoj kategoriji pripada ovaj spektakl.

Videozapisi preuzeti sa youtube kanala korisnika Antonino Simic.