Vjerovao sam da nije najbolja ideja prije ranojutarnjeg buđenja (u pola 11, prije podnevnog vlaka za Zagreb) od 3-6 ujutro gledati treću utakmicu finala NBA lige. Nakon njenog negativnog završetka po moje Kavalire, uvjerio sam se da nije bila dobra ideja.

Što ćemo tek onda sa nošenjem litre i pol rakije na koncert Death Gripsa? Za to sam od početka bio siguran da je ‘užasna’ ideja.

Negdje, između Osijeka i Zagreba

Bilo je podne, još sam uvijek trljao pospane oči dok nisam došao do šaltera za kupiti kartu. Studentski popust, sve je tu, ali u namjeri da prištedim, pa barem i za pivo više na koncertu, uzimam kartu do Koprivnice vođen devizom kako nitko nakon Koprivnice u tih 80ak kilometara do Zagreba neće moju kartu ponovno pregledavati.

Bio sam u krivu.

Ponovno su gledali, pa me ovo, nekad sasvim rutinsko i prolazno iskustvo sa „skraćivanjem rute“ izašlo nekih 50ak kuna skuplje. Dakle, epilog ovog poglavlja priče je da sam od štednje za jedno pivo bio uskraćen za tri u vlaku, jer morao sam kupiti kartu do Zagreba.
Dobra je strana što je inače kazna za to 500kn.

U vlaku je trebalo malo ubiti oko, a zatim sam počeo polagano pijuckati bakinu šljivu „za koju su moja leđa fasovala“ svih ovih godina.

Dođoh u Zagreb, bilo je blizu 17h. Pet popodne, a daljnji plan me vodio na cugu u čast Akademije do bivšeg kafića Ede Maajke, No Sikiriki. Cuga se pretvorila u njih pet, a ja sam polagano kretao do prostora Tvornice (točnije, onaj parkić prekoputa) gdje bih se finalno zagrijao prije koncerta.
Rijetko je dobra ideja presjeći jedan alkohol drugim, osim ako onaj prvi koji ste pili nije rakija.

Uz jedan promašeni tramvaj, ubrzo je bilo 21h a ja sam se našao kod Tvornice sa planiranim društvom. Ulazak u Tvornicu protekao je teže nego što sam očekivao. Zbog onih 50ak kuna koje sam izgubio na račun „Koprivnice“, odlučio sam da je bolje pijuckati lagano unutra rakiju nego davati standardnih 15kn Tvornici za razvodnjeno pivo (bilo je 16kn), a to ne bi bilo jedno pivo. Međutoa, nešto se pitalo i zaštitare na ulazu.

Brzo su locirali staklenu litru u torbi, koje sam očekivao strateški izgubiti, ali nakon što mi je u drugom džepanju pronašao pola litre u bočici na mom dosad neotkrivenom mjestu (kako više nije neotkriveno… uvijek sam stvari švercao kod trtice, zategnute remenom, to mjesto nekako nigdje nikad dosad nisu provjeravali…now you know), morao sam se zadovoljiti plaćanjem par piva Tvornici.

62 minute.

Da sam prije puta znao da će toliko vremenski trajati koncert Death Gripsa, možda bih se ujutro u pol11 okrenio na drugu stranu. Neću reći da žalim radi cijelog tripa, definitivno ne, ali bi me to vizionarsko saznanje ranije ujutro prerazočaralo jer, usporedbe radi, samo su moji putevi (Osijek-Zagreb; Zagreb-Vinkovci-Privlaka) trajali ravno 496 minuta.

Uz tri dobra stara Tvornička piva, na već podgrijano stanje, stvari su išle u poznatom smjeru.
Za početak, kratki recap koji sam snimio na licu mjesta.

MC Ride, Zach Hill i Andy Morin pojavili su se nešto zanemarivo sitno nakon 21:30 i show je mogao otpočeti. No, prvo malo o Death Gripsima.

Začeti početkom dekade u Sacramentu, ova grupa čije žanrovske varijacije idu od noisea, industriala pa do panka i rapa (zato se nekako najčešće zbog miksa uzima eksperimentalni hip-hop) svoju slavu među slušateljima (između ostalog, Tvornica je bila soldout) ne duguju izričito na račun svog glazbenog znanja, ekscentričnosti, kontroverzno-epileptičnih spotova ili frenetičnih izvijanja MC Ridea prilikom live nastupa (stvarno, ima li on rebra?), nego su ‘sretni’ da su neobičan i zanimljiv, nekonvencionalan bend u dobu kad su memeovi uzeli  velikog zamaha na internetu.

Njihovi fanovi nisu samo standardni glazbofili navedenih žanrova (ili mješavine istih) nego su to nerijetko razni protutipovi geekova sa rafiniranim, poluhipsterskim ukusom (čitaj: Anthony Fantano sa The Needle Dropa) koji vise na Dank Memes tipu kao i ostalim ‘shitposterskim’ stranicama koje nerijetko krase njihove vokalne vratolomije. Naravno, sve ta kombinacija navedenog od ovog sastava čini u najmanju ruku „idem da vidim u čemu je štos“ primamljivog benda, dok sam osobno ostao uhvaćen i na dio opusa sa početnih izdanja kao što su miCtape Exmillitary te albuma The Money Store, No Love Deep Web dok sam najnoviji Bottomless Pit, zbog kojeg i jesu na promotivnoj turneji, poslušao samo ovlaš.

Kroz te 62 minute, stigli su, bez nekakvih većih vizualnih pomagala doli klasičnih stroboskopa koji su se pravovremeno palili, postići kod mase prisutnih orgazmičan doživljaj, katarzu, koja je bila utoliko velika da čak nije bilo preveliko razočarenje kada se nakon brojnih „We want more“ chantova iz publike naposljetku ipak nisu vratili. Naravno, bilo je onih koji su ozbiljno htjeli više i koji su to uzeli kao kritiku, ali meni je bilo dosta. Čuo sam (i vidio!) I’ve Seen Footage, Get Got, System Blower i Guillotine, možda se moglo zveknuti još Takyon ili Lord of the Game, ali sa osjećajem zadovoljstva napuštao sam Tvornicu.
Koja, budimo realni, možda i nije najbolja solucija obzirom na užasan razglas koji je bio na koncertu, ali mislim da su se istinski rijetki odlučili zamarati time u četvrtak navečer.

Još nije ni 11 navečer, a rakije (nadao sam se) još ima na onom pultu kod zaštitara, još je valjda nitko nije pokupio/bacio…

I bijaše tako, rakija je bila netaknuta, pa sam se sa nizom poznanika (nomina sunt odiosa na ovakvom tipu kvazi-gonzo reportaže) zaputio u parkić preko puta Tvornice. Sati su ovdje počeli teći već nešto brže, eksponencijalno onome kako se pamćenje za sutradan (i danas, u vrijeme izvještaja) gubilo.

Na kraju, sa par simpatičnih Bosanaca koje sam, potpuno je jasno, upoznao tu večer – šetao sam do autobusnog kolodvora nešto prigristi, a negdje putem fasovao je i jedan poster za nadolazeći koncert (Prophets of Rage, House of Pain, Skindred i neki Black Peaksi @ ŠRC Šalata, 26.6.), isprike LAA-u kao organizatorima.

Moj novi bosanski prijatelj, s majicom Death Gripsa

Pozdravio sam se sa novostečenim prijateljima, bilo je nekih 5 ujutro, trebalo je izdržati još samo sat vremena dok ne dođe vlak za Vinkulju. Fasovali su nekakavi pereci na pekari koju inače ne običajem posjećivati zbog, pazite – osjetnog kapitalizma, ali u tom trenutku nasušno mi je trebao.

Kako sam na cijeli ovaj trip išao sa laptopom, dugo je bila aktualna ideja da pri povratku s koncerta direktno pišem izvještaj jer sam to povremeno znao raditi, međutim, ovog puta naprosto nije bilo moguće. Pokušao sam, nije da nisam.
Posjeo sam se u centru centra zgrade Glavnog kolodvora, marljivo izvadio laptop, otvorio word i, zadovoljan samim sobom, počeo pisati. Već sa doslovce prvim otipkavanjem po tipkovnici, ubrzo mi je postalo jasno da to neće funkcionirati. Ne znam kako, tadašnji naslov očito je isijavao riječi DEATH GRIPS i to je uočio malo udaljeniji Slovenac koji je također bio na koncertu sa svojom ekipom. Razmijenili smo par rječica o upravo proživljenom, požalio mi se na kratkoću koncerta i to je u stvari to, mislim da je vrlo brzo osjetio da mi nakon dvije-tri minute razgovora više nije bio toliko „simpatičan Slovenac“ kao na startu konverzacije.
Zgubidanio sam po kolodvoru, perecima hranio par golubova (što me ispunjavalo i usrećivalo u neočekivano velikoj mjeri, do te razine da sam ostao pomalo gladan) te naposljetku dočekao 6 ujutro kada sam ugledao vlak za Vinkovce, u kojem sam brže-bolje zauzeo slobodan kupe te zaspao.

Toliko mi je san bio potreban, da sam se probudio tik do Vinkovaca, a karta koju sam kupio bila je neocvikana. Mislim da mi se to nikada ranije nije dogodilo, vjerujem da je pošteni kondukter vidio stanje postera kojeg sam vjerno nosio sa sobom, pa je na konto njegove izgužvanosti zaključio da je možda pametnije mene ne buditi. Kondukteri su me svakako poslužili na cijelom ovom tripu.

Imao je i on boljih trenutaka…

Uskoro, bilo je 10, pa 11, pristigoh u rodnu Privlaku gdje sam zagrlio prvu vodoravnu površinu, čime sam okončao jednu od svojih intenzivnijih jednodnevnih putešestvija.

Bilo je odlično. Za pamćenje svakako.

SETLISTU možete pronaći klikom OVDJE.