Od opraštanja sa prošlogodišnjim Outlookom, pitanje povratka zapravo nije bilo pitanje. Jedina je nepoznanica bila s kim se od izvođača ove godine gledam. Kada je objavljeno da će sin legendarnog Boba Marleya biti performer pri otvaranju u pulskom amfiteatru, zajedno sa veteranima detroitskog rapa Slum Villageom, bio sam prilično siguran u prisustvo, a daljnje objave izvođača samo su potvrdile nagađanja.

Došao je i taj jučerašnji dan, zadnji dan kolovoza.

Među sitno okupljenih u tom još uvijek dnevnom terminu od 19h pa do 20.30h nastupao je izvjesni Eliphino sa svojim hip-hop setom kojeg sam samo ovlaš čuo/doživio krećući se okolnim područjem Arene nakon što me jedan volonter uputio na krivi ulaz. Vjerojatno njegov set nisam nešto naročito doživljavao jer sam bezbrojne posjećene rap koncerte i partyje često ispraćao do kraja uz općepoznate klasike rapa.

Nakon njih, rap nije stao, već su live nastupili ASM – A State of Mind, zanimljiva družina s kojom se prvi puta srećem. Kada ti u descriptionu na službenoj facebook stranici piše da je tvoja glazba spoj filma Quentina Tarantina snimljenog u antičkoj Grčkoj za koji su glazbu radili Ennio Morricone i A Tribe Called Quest, to je dovoljna deviza da svaku imalo eruditniju osobu zaintrigira oko rada ove grupe. Premda imaju svoja tri albuma, od kojih zadnji The Jade Amulet sami predstavljaju kao svoje krunsko djelo, učinilo mi se da je ova tročlana grupa (2 MC-a i jedan DJ) zajedno sa pratećom, zanimljivo, rasplesanom puhačkom sekcijom, izvodili obrade u obliku puštanja instrumentala poznatih stvari na koje su bacale svoje tekstove. Kako se nisam ranije previše upoznavao s njima, nisam siguran jel to i inače njihov modus operandi, da snimaju albume koristeći svoje repove preko poznatih instrumentala. I danas su nastupali u ranijem terminu na plaži u Štinjanu, međutim, kako sam zbog obveza prilično kasno stigao ne festivalsku lokaciju, neću to otkrit sve do završetka festivala i eventualnog preslušavanja.

Poslije ASM-a, još repera.

Naime, nastupila je grupa iz Detroita, Slum Village.
Premda su bili u dosta okrnjenom izdanju, uzevši u obzir da su karijeru započeli ranih 90-ih te da su im dva člana preminuli (J-Dilla je bio veliki kontributor grupe, na početku kao producent, kada se kasnije okrenuo solo vodama više kao mentor a preminuo je 2006.; Baatin je bio unutar-izvan grupe zadnjih par godina svog života zbog borbe sa šizofrenijom i depresijom prije nego je umro 2009. godine). Radi se o izvođačima koji su bili i ostali, možemo slobodno reći, druga liga Detroira nakon, naravno, Eminema, D12-a i sličnih, a i danas su imena poput Dannyja Browna egzotičnija i privlačnija od zadrtih old schoolera čiji nastup je, mogao bih iskreno reći – dosadnjikav. Ili da upotrijebim vjerujem čest koncertni eufemizam – monoton. Posjetitelji u Hrvatskoj mogli su ih vidjeti i prošle godine kada su nastupili na Soundwave festivalu. Slum Villagevci inače su poznati ponajviše po svojim Fantastic albumima, vol1 i vol2, koje su mahom najviše izvodili i na Outlooku.

Odavali su počast i Baatinu kao i J-Dilli, fuckali su policiju i redovne stvari koje reperi rade na svojim koncertima. Premda se postupno ljudstvo pred njima povećavalo, čak i na najvećem klimaksu večeri, koncertu Damiana Marleya, nisam bio siguran da je sve ispunjeno.
Koliko god ih cijenio zbog nekih starijih vremena mladenačkog slušanja takvih repera, danas mi je njihov rap težak za održati koncentraciju i to punih sat vremena.

Nakon njih, prvu turu od ukupno dvije imali su britanski Irration Steppasi, jedan od boljih dubwise soundsystema na svijetu, s kojima sam se već prije negdje susretao. Oni su svoj prvi đir odrađivali od 23 – 23.30h, kao najbolji žanrovski warm-up za zvijezdu večeri, Damiana Marleya.

Inače, ne volim previše posthumno eksploatiranje nečijeg imena, kao što je to školski primjer kod recimo familije Marley.

Nakon smrti Boba, koji je bio najveća zvijezda i ambasador, kako reggaea, tako i jamajčanske kulture općenito, zajedno uz svoje Wailerse, Lee Scratch Perryja i Petera Tosha, nekoliko njegove djece počelo se baviti osnivanjem kojekakvih bendova ili solo karijerama, čak su neki rođaci počeli osnivati fondacije u ime Marley, što je valjda prečac do novca/uspjeha ako želite biti humanitarac ili poštovan reggae izvođač.

No treba reći kako je njegovo najmlađe dijete, Damian rođen 1978. (trivia alert: trebao se zvati Damien ali je u to doba izlazio drugi nastavak filmske horror franšize Omen, gdje je antagonist mali dječak Damien rođen kao Antikrist, što se Bobu kao zakletom rastafarijancu nikako nije sviđalo pa je učinjena mala preinaka) otišao najdalje po pitanju karijere i bezupitno najkvalitetnije.

Pojavio se na stageu sa svojim dreadlocksima koji su visjeli gotovo do poda, pratećom sekcijom i dvije plesačice/back vokala, koje su se prilično loše čule, ne znam jel i inače takav aranžman ili je njihova mikrofonija bila neplanirana manjkavost, ali čim je došao, osjetila se instant karizma nekog vodećeg izvođača u nekom žanru što je po pitanju reggaea pokupio od rano preminulog oca.

Od rane mladosti je počeo nastupati, a već 1996. objavljuje album Mr. Marley, a puno veću prepoznatljivost u svijetu glazbe doživljava albumima 2002. i 2005., Halfway Tree i Welcome to Jamrock, respektivno.

Kontinenta svog porijekla, Afrike, diskografski se dotakao zajedno sa još jednim bratom ili bolje rečeno, dalekim rođakom, njujorškim reperom Nasom na iznimno hvaljenom albumu Distant Relatives iz 2010. godine, a dokle je sezao njegov utjecao, vidljivo je već godinu kasnije kada kao član supergrupe SuperHeavy, uz Micka Jaggera, objavljujući self-titled album.

Kasnije, u karijeri surađuje još sa velepoznatim producentom Skrillexom, pop zvijezdom Brunom Marsom te postaje sve komercijalni izvođač ali i dalje iznimno cijenjen unutar svojih okvira, a dovoljno govori činjenica da je najveća zvijezda ovogodišnjeg Outlooka.

Što se tiče nastupa, možemo reći da je po pitanju setliste izveo neki crossover hitova, našla se tu Patience iz albuma s Nasom, Beautiful sa Bobbyjem Brownom, taj pjesmuljak sa Brunom Marsom, Liquor Store Blues, ali naravno, i Road to Ziona, Welcome to Jamrocka za službeni kraj koncerta, a izveo je i dvije očeve pjesme – Could You Be Loved i Get up, Stand up.

Jedan tip s pozornice, recimo da je član njegovog entouragea, cijelo je vrijeme bio zadužen samo za mahanje zastavom, rekao bih etiopskom, u čast vrhovnog oca rastafarijanaca Hailea Selassiea, dok su lako primjetne bile zastave Jamajke u publici.

Kroz nekih sat vremena, koliko je trajao njegov nastup, nije bilo nekih spektakularnih vizuala kao recimo za koncert otvorenja Dimensionsa tjedan dana ranije, kada je za vrijeme Massive Attacka omogućena masovna produkcija uz veličanstvene vizuale. Ali stroboskopska svijetla su bila na nekoj regularnoj razini nerijetko reflektirajući zeleno-žute boje u harmoniji sa zemljom rođenja i rodonačelnicom reggaea – Jamajkom, a treba li se uopće napominjati dalekosežući miris biljke koju ondašnji žitelji koriste u mirnodopske svrhe.

Sve u svemu, koncert za anale. Možda ne za glazbene almanahe kao neki superspektakularan happening, ali je činjenica da je najveća zvijezda nekog žanra kao takva posjetila Hrvatsku i to treba cijeniti. Nemam neki dojam da je koncert bio neko izrazito katarzično iskustvo, ali moja mjera, neka moja početna očekivanja, slobodno mogu reći da su zadovoljena.

Za kraj, još jednom su se vratili Irration Steppasi i u nepunih sat i pol otpratili okupljene nekim najpopularnijim pjesmama duba, koje osobno ne znam poimence ali su mi se pojedini instrumentali učinili strašno poznatima, što je poslužilo kao dobar završetak koncerta do 2h ujutro, a duže se nije moglo obzirom na vjerojatne vremenske limitacije koje gradske vlasti nalažu koncertnim promotorima koji organiziraju evente u Areni.

Dan je bio dobar, otvaranje je bilo na razini. Ostaje nam da vidimo hoće li i Outlook festival uspjeti u toj namjeri kao prošle godine.

Fotografirao: Dan Medhurst