Nakon mukotrpnog prvog dana, u drugi se krenulo nešto ležernije.

Buđenja su vjerojatno svima bila teža, liječile su se tegobe nastale večer ranije, a ni srpanjske vrućine nisu neka pomoć, ali logističke stvari poput zamjene ulaznica, kupovina beskontaktne kartice za plaćanje na festivalu i slične sitnice su rješene prvog dana.

Dan se ponovno krati sveopćim odmaranjem gdje se stigne i gdje ne dopiru nemilosrdne zrake sunca te đabalebarenjem u okolnim kafićima i plažama dok ne dođe vrijeme za novi pohod na Petrovaradinsku tvrđavu.

Poslovne obveze natjerale su me na ranije otisnuće prema dotičnoj, a kako se sve to po običaju oduži, od putovanja do zadataka u press centru, s velikim žalom bio sam prisiljen propustiti srpski Bitipatibi na Main stageu.

Ali sam zato stigao na dio nastupa od domaće reggae grupe Irie FM, ponosnim vlasnikom najboljeg europskog reggae sastava za 2012. godinu, ukoliko se ne varam. Simpatična družina svoju je pozitivnu energiju uspješno prenosila na malobrojnu publiku koja se u većinskom djelu vani uz čarobne napitke i prirodne tekovine pripremala za novu borbenu večer. Njihov opus sastoji se od pjesama i na engleskom i na domaćem srpskom jeziku, a svojim su glazbenim izražajem dobro obradili publiku za ono što je slijedilo, a to je bio koncert funk legende Georgea Clintona.

Irie FM

Prije Exita, bio sam posebno sretan što ću imati priliku poslušati veličinu ovog žanra uz prateće bendove, Parliament i Funkadelic, koji su, čini mi se, ovom prigodom bili jedno za potrebe festivalskog nastupa. James Brown, Sly Stone i George Clinton. To bi, uz mjesto manje, slobodno mogli nazvati funk Mount Rushmoreom. Toliki je utjecaj ‘predsjednik funka’ izvršio kako na svoj žanr, tako i na mnoge druge, pa je kroz karijeru surađivao s velikim brojem poznatih repera. Izvođene su uglavnom pjesme koje su mnogima poznate na uho a ne toliko na ime, barem meni osobno, uz izvedbu ponekih suradnji, sa Kendrickom Lamarom ili Ice Cubeom. Publika se postupno gomilala, a sve više se poznatih pjesama, ne originalno od Clintona ili bendova, izvodilo u funk aranžmanu. Kako je nastup odmicao, ovaj ansambl mještovitih i darovitih izvođača, kojih je bilo više od desetak na bini, svirao je pjesme na nekonvencionalan, agresivniji način, zakleo bih se da sam čuo nešto što se moglo svrstati u nekakav nu-metal. Dakle, posjetitelji su doživjeli cjelokupno glazbeno putovanje a mnogo se poznatih glazbenih sampleova moglo prepoznati na ovoj beskompromisnoj fankerici. Nisam znao što točno očekivati od ovakve kombinatorike ekipe na bini, a dobio sam sat i pol mozga na pašu i live doživljaj pjesama koje dosad nisam imao priliku čuti negdje uživo.

Kada je mnogobrojna sekcija afroameričkih glazbenika, instrumentalista, pjevačica i plesačica napustila binu, započele su pripreme za spektakl.

Slijedeći izvođač na Main stageu bio je francuski DJ i producent David Guetta, jedno od najvećih i najaktualnijih imena svjetske dance scene posljednjih 10ak godina. U tom trenutku gužva na svakom dijelu prostora glavne bine spriječila bi i demotivirala vas u nastojanjima da se otisnete na neki drugi stage, pa sam se odlučio ne boriti i prepustiti se nečem što sam već doživio makar nisam imao namjeru. Naime, nastupu Guette već sam prisustvovao, i to festivalskom, spletom čudnih okolnosti kada sam završio na Ultra Europeu 2014. Bez nekakvog sarkazma i zajedljivosti, mogu reći da je opravdao silnu scenografiju, vizuale i pirotehniku ulupanu za vrijeme nastupa jer uistinu je napravio šou. Većinom svojih, ali sa setom ponekih stranih uspješnica, Guetta je naelektrizirao publiku dok su svi ti spektakularni efekti bili šlag na tortu za mnoge. Kažem, bez namjere zadržavanja, ostao sam ipak cijeli nastup, zabetoniran na jedno mjesto u beskonačnom krugu ljudi oko sebe no ne mogu reći da sam nezadovoljan viđenim i poslušanim, nipošto. Dotakao se producent i EURA na kojem je njegova Francuska domaćin, osvrnuvši se na finale u nedjelju na kojem nastupa, kao što je bio slučai na otvaranju, a više puta je izražavao svoj beskonačan respekt i nemjerljivu ljubav prema publici, znate ono što čujete od svakog većeg izvođača na svakom većem koncertu, neovisno o tome kakva je atmosfera realno bila. Ponavljam, po koji puta, ovo je vrijedilo vidjeti i čuti, toliku masu koja skače, pjeva, vrišti, viori zastave svoje zemlje, i to bez incidenata bilo kakve vrste. Zanima me samo kako su izdržali, kako su se osvježavali ljudi u početku i sredini festivalskog prostora kada se trebalo progurati kroz rovove mnoštva do prvog okolnog šanka. Posebno su živopisni bili redovi za hranu, piće i sanitarne čvorove po završetku koncerta, kada su svi mogli izaći iz konzerve sardina u kojoj su bili skoro dva sata i udovoljiti fiziološke potrebe.

Nakon toga, uslijedilo je novo lutanje prostorom EXITa. Sljedeći stage na kojem sam okušao osjetila bio je Fusion stage, gdje su u momentu nastupali Kultur Shock i Edo Maajka, izvođači na kojima sam, respektivno, po prvi i po 701. puta. Edo je tu uletio s par svojih recitala i mahom pozitivnih, tu i tamo socijalno osvještenih pjesama i poruka okupljenoj publici, dok je Kultur Shock svojim zdravoseljačkim melosima, prikrivenima pod sjenkom alternative i instrumenata, također bio na razini svojim sličnim pristupom i lirikom. Moram priznati kako sam na dotičnima, kao što sam napomenuo, prvi puta, pa se ne osjećam najkompetitivnije za ponešto detaljniji iskaz.

Kultur Shock & Edo Maajka

Ritam Nereda bio je slijedeći na Fusionu, ali sam kultne punkere propustio zbog potrebe za promjenom lokacije i izlaska iz trenutačne komfort zone (nogostup) jer bih se vjerojatno s vremenom uspavao, čak i na punku.

Ubrzo, ponovno sam na Mainu, a nastupa sa DJ setom jamajkanski reggae izvođač Congo Natty uz prateću kompaniju, premda se ovaj put njegov nastup razlikovao od onog koji sam doživio na prošlogodišnjem Outlook festivalu, gdje je uz neizbježan hommagea Bobu Marleyju izvodio većinski svoje stvari. Sinoć, uglavnom se bazirao na nekakav set drum ‘n’ bassa, junglea i roots reggaea, dok mu je MC podrška bila Iron Dread. Spominjao je nekog nedavno preminulog brata rastafarijanca, doduše moguće je da mu je to bio neki stvarni član familiije, u tom slučaju nemojte zamjeriti na krivoj informaciji, znate da su tamo u Kingstonu i Jamajci općenito svi rastafarijanci međusobno ‘bredreni’ na ‘cesti za Zion’ (ili već tamo). Nisam se previše ni tamo zadržavao, popratna ekipa bila je glasnija a meni se nije ostajalo na nečem već viđenom i to u manje cijenjenom aranžmanu, uvijek sam više za kvalitetan live koliko god dobar i privlačan nečiji DJ set bio.

Najzad sam ponovno dotapkao po već lagano razrijeđenoj tvrđavi do Fusiona, gdje je red bio na Bad Copyju. Ako sam Edu Maajku, karikirano govoreći, slušao/gledao 701 put u životu, Bad Copy je onda već na negdje 1353. navratu, premda se uvijek volim nasušati njihovih infantilnih rima, ekspresija i out-of-date fora, to će valjda uvijek imati neku čar. Ne treba stvari uzimati zdravo za gotovo, sigurno je jučer u publici bilo nekih kojima je to premijera na beogradskom trojcu. Esi mi dobar je otvorio nastup koji uvijek ima neki isti, jednoličan tijek (ili je to samo meni tako) a priča nastupa je strgano grlo Skaja koji nije dolazio do riječi kako treba, a kamoli do glasa. Što ga i dalje nije spriječilo da se trudi, skače i zabavlja publiku te ju tako ispoštovao kao i ‘braću’ iz Bad Copyja, koji su kao i svi posjetitelji dobili svoju porciju isprike. Doveli su Beograđani u jednom trenutku na binu i Galeba Nikačevića, urednika kulturne rubrike srpskog VICEa, koji očito njeguje prijateljski odnos s bendom. Nisam se dugo zadržavao ni na njima, ponovno su pravo na prvostupanjsku odluku imali oči, noge i prazan želudac, pa sam se ubrzo spustaški sunovraćao tvrđavo, kasnije bjesomučno šetajući beskrajnim putem gradske promenade. Nekih sat vremena kasnije već sam ležao na plaži u improviziranom ležaju, sklopivši oči po zadnji put za jučer (dan završava tek kad se ode spavati a ne nakon ponoći).

Nepunih 12 sati kasnije, spreman za nove dvoboje.