Izvještavaju: Marko Kaselj i Bruno Koić

Punoljetni Špancirfest ove je godine možda najbogatiji do sad. Po pitanju glazbenih imena, gledano sa strane i kvalitete i kvantitete, a i po pitanju uličnog programa, kao i novih bogatih sadržaja. Kraj kolovoza uvijek obilježava procvat života na ulicama Varaždina i u ta se dva tjedna može vidjeti šarolikost, bogatstvo i značaj kreativnosti svih umjetnika koji se prijave i koji budu pozvani da sudjeluju u kreiranju programa festivala. Ove smo godine, s obzirom da smo samo dvojica u timu i s nestalnim zadržavanjem u Varaždinu, uspjeli posjetiti nekoliko dana i doživjeti prvi dio Špancirfesta.

Subota je, što se glazbenog dijela tiče, podijeljena bila na šest tematski različitih pozornica, na pozornici Vila Bedeković u 20,00 sati nastupali su Matija Dedić, Tedi Spalato, Lea Dekleva i Zoran Predin na koncertu pod nazvom Hommage Arsenu, umjetniku koji nas je napustio prošle godine. Guadalupe Mediavilla svirali su na Trgu kralja Tomislava, Nikola Marjanović Trio na Stančićevom trgu, Rambo Amadeus & Five Winnetous Sextet nastupai su na Kapucinskom trgu u pola 10, u Kraljevskoj zoni nastupali su Neki novi klinci (Balašević tribute band), a na glavnom stageu, Pan pozornici, svirali su riječki Quasarr i slovenski Laibach. Što se uličnog programa tiče, valja istaknuti kazališno-cirkuski spektakl Mú koji je s performansom krenuo u pola 9 na dupkom punom Kapucinskom trgu.

Koncert riječke grupe Quasarr dugo sam vremena htio uživo vidjeti. S obzirom da nisu dolazili u predjela Slavonije duže vrijeme, dogodilo mi se to prvi put na Špancirfestu. Bogat Quasarrov repertoar bazirao se na poznatim pjesmama s prošlih albuma i novim pjesmama s aktualnog albuma Sjene, objavljenog krajem prošle godine. Može se reći kako je Pan pozornica u subotu bila stanica electro glazbe pomiješane s rockom i drugim žanrovima, budući da jedino s čime mogu povezati ovu veoma kvalitetnu ekipu su Slovenci iz Laibacha. Quasarr je grupa koju dosta cijenim i često se nalazi u playeru, vrhunski aranžmani i odlična produkcija pjesama obogaćena synth-pop elementima napravljena je u neklasičnom stilu i zbog toga njihove pjesme uistinu mogu odvesti u neku drugu dimenziju i stvarati emocije. Ne baš brojna publika (200-tinjak duša) ispratila je aktualne pjesme Sjene i Prije tebe, kao i hitove poput Ti na dostojan način te se Quasarr zahvalio na prijemu i da im je bilo jednako super kao i 2011. godine kada su na Španciru nastupali.

Poslije njih nastala je pauza, a oko pola 12 počela je epska filmska glazba koja podsjeća na Apokalipsu danas ili ostale vojne i ratničke filmove, a na pozornicu je došla jedna od najuspješnijih grupa s ovih prostora, grupa Laibach.

Teško se može opisati što konkretno Laibach svira, svakojakih se tu mješavina nalazi, no to je tijekom 35 godina postojanja grupe spoznala i publika širom Europe, pa čak i u Sjevernoj Koreji (da, nastupali su i tamo). Kontroverzna grupa održala je beskompromisan nastup pred više ljudi nego što je bilo na prošlom nastupu, a čule su se pjesme kao što su Anglia, Walk With Me, Eurovision i Now You Will Pay. Još jedna grupa koju sam imao želje duže vremena pogledati, zbog specifičnog scenskog nastupa, kompleksnih pjesama i aranžmana i zavidne svjetske produkcije.

Zaputio sam se prema Kraljevskoj pozornici da svjedočim i nastupu Balaševićevih glazbenih „sinova“, grupe Neki novi klinci koja je, osim Balaševića, hommage dala i Bajagi s pjesmom Ti se ljubiš na tako dobar način ili Štuliću s Meni se dušo od tebe ne rastaje. Čule su se Balaševićeve najveće uspješnice i ostale prekrasne pjesme kao što su Bože, bože, Bela lađa, Nikad kao Bane, Pa dobro gde si ti i druge, a brojna publika uživala je u gastronomskoj ponudi i litrama svakojakog pića, a Neki novi klinci svirali su impresivno dugo i neumorno Balaševićeve pjesme. Stvarno se svačega na ovogodišnjem Španciru može čuti, ako već nemate Balaševića, imat ćete tribute band, Arsenovu pjesmaricu oplemenili su njegovi najdraži suradnici i sin, a Zvonko Bogdan će recimo svojim nastupom u petak dodatno začiniti već ionako impozantni koncertni popis.

Nažalost, loše vrijeme uz neke popratne okolnosti u nedjelju kumovalo je dosta lošijom posjećenosti sveopće na ulicama Varaždina, pa osim nabrajanja tko je gdje (vjerojatno) nastupao, druge informacije ne možemo pružiti.

Što se tiče špancirnog ponedjeljka, također je otpočeo tmurnije a koncertni program nešto ranije, barem što se tiče glavne pozornice – Pan pozornice Stari Grad.

Već od 19h pred malim brojem okupljenih, ponavljam, što zbog vremena što zbog tajminga, izišli su ćelavci iz grupe Krankšvester uz DJ Olivera, koje uživo slušam na već redovnoj baz i čiji sam koncert veoma šturo popratio upravo iz spomenutih razloga. Setlista je očekivano bila krosover prva dva albuma uz poneki dodatak sa trećeg, osobno ponajboljeg, pa tu nema potrebe za prevelikim detaljiziranjem.

Poslije njih, oko 20.30h, red je bio na Kiši Metaka, rap grupi iz Splita. Kao što je to slučaj sa Krankšvesterom, ili većinom rap izvođača domaće/regionalne scene, tim više ako kao ova dva sastava važe za koncertne atrakcije, i njih slušam iznimno često uživo pa sam i ovo više sekundarno pratio jer, da budem iskren, više nemam ideju što napisati a da se ne ponavljam. Na stranu to, riječ je o vrhunskim grupama koje i u slobodno vrijeme slušam, stoga, mea culpa na određenoj dozi pasivnosti da se sve to stigne odraditi konkretno u zadovoljavajućoj dozi, pogotovo zato što je od ove godine punoljetni Špancirfest festival sa masom popratnih sadržaja na kojem praktički svatko može naći nešto po svom kroju, bilo da je riječ o predstavama, igrokazima, performansima, stand-up komediji, koncertima, izložbama, pa je dio cijelog vlastitog shvaćanja Špancirfesta upravo to ‘španciranje’ (njem. spazieren – pješačiti/šetati, ukoliko me sjećanje dobro služi), odnosno, šetanje po lokaciji stare gradske jezgre.

Oko 22h, da malo porazbija ovu monotoniju i prevlast ponedjeljnog rapa, zadaću je imala grupa Brkovi. Glupo za napominjati premda svejedno hoću,radi se o još jednom sastavu kojem dobro pristaje taj epitet ‘koncertne atrakcije’ obzirom na masu koncerata koji ovi punk/folk Zagrepčani odrade širom regije, i kao takvi, bili su fokus mojih osjetila na više prigoda.

Njihov koncert opisao bih kao klasičnu čobanijadu, u nimalo negativnoj ili eufemističkoj konotaciji premda riječ naizgled ima taj prizvuk. Hrpe prolivenih i u zrak bačenih piva, razigrana rulja, površni tekstovi i neizbježni repetitivni Shamsini monolozi o situacijama iz pjesama kojima nastoji izazvati salve smijeha iz publike, to bi ovako ukratko bio sukus jednog nastupa Brkova, barem festivalskog. Premda su oni bili ‘headlineri’ – ako to mogu tako nazvati, tog ponedjeljka, ni oni nisu uživali neku ogromnu posjećenost, što je izgleda nažalost zbog brojnih sadržaja boljka dosadašnjih večeri Špancirfesta osim one u utorak, 23. kolovoza o kojoj nešto detaljnije kasnije.

Kasnije sam se igrom okolnosti našao na Kraljevskoj zoni, od ove godine uvedenoj novini organizacije Špancirfesta, gdje je u tom terminu nastupala županjska Opća Opasnost. Nisam number one fan ove hard-rock grupe iz subjektivnih razloga, premda ima par pjesama koje su se znale poslušati bez osjećaja krivnje. Frontmen Pero Galić nije prestajao hvaliti varaždinsku publiku koja je bila dosta masovna na njihovom koncertu, djelomično vjerojatno i iz razloga jer je ta Kraljevska zona besplatna, komunikacija nikako nije izostala a pjesme koje su unazad par godina masovno prodirale alternativnom scenom poput Pobjeg’o sam, Uzalud Sunce Sja, Tri rijeke, nailazile su na očekivano odličan feedback kod prisutnih, nakon čega je koncert negdje oko ponoći priveden kraju.

Ovime završavamo ponedjeljak, pa selimo dalje, na peti i vjerojatno najočekivaniji dan Špancira – utorak, 23. kolovoz.

Varaždinska anticiklona bila je nešto više prijateljski naklonjena festivalu nego njena prethodnica ciklona, pa su se gradom od ranih sati prolamale zrake sunca, kao da od početka nagovještavaju erupciju tog ljetnog, bezbrižnog osjećaja, koji je trebao kulminirati večernjim koncertom najveće zvijezde ovogodišnjeg Špancirfesta, Manu Chaoa uz popratni bend La Ventura.

No krenimo kronološki, kako je tekla večer.

Bila bi potrebna biblija teksta da se nekome opravdam zašto je nešto na ovom festivalu propušteno, no nema potrebe za detaljima pa ću samo reći da su, vjerujem, opravdane okolnosti oko varaždinskog smještaja spriječilo da taj utorak budem ranije na zadatku.

Od 19h grupa zanimljivog naziva, Mnogi Drugi, bila je predodređena za koncert otvorenja na glavnoj pozornici. Ovi momci iz Zagreba, koje sam prethodno s kolegom iz redakcije slušao par dana ranije na Hoomstock festivalu u Humu na Sutli, priliku za nastup prije Manu Chaoa dobili su pobjedom na natječaju portala Muzika.hr, uz odobrenje menadžmenta francuskog izvođača.

Nisam ih posjetio, kao nažalost ni ponajveći hrvatski ska bend, Postolar Tripper, kojima je dana čast da budu direktna predgrupa headlineru večeri, i obzirom na vlastita audiovizualna iskustva sa dotičnima, mogu reći da unatoč nešto slabijem, po osobnom mišljenju, zadnjem albumu, organizatori nisu imali težak posao za pronaći dobro-voljce iz žanra kako bi prigodno razigrali masu netom prije otpočne dugoočekivani spektakl. Konkurencija bi im bili eventualno slabo diskografski raspoložen splitski St!lness, uz dodatak slabo koncertno raspoloženog zagrebačkog Antenata (iznimka i friendly reminder za fanove: otvorenje Good Vibrations sezone 21. rujna u Zagrebu).

Došlo je nekako tih 22h, došao sam i ja, a skupa sa mnom i Manu Chao uz prateću sekciju.

Za laike, riječ je o jednom od najvećih imena koji mogu pod nazivnik zvan ‘latino glazba’, čovjeku koji je u karijeri dugoj gotovo 30 godina ostvario beskompromisno mnogo.

Veliku popularnost je ovaj francuz španjolskih korjena, koji nas je prošle godine posjetio u Zadru, ostvario još početkom 90ih godina prošlog stoljeća zahvaljujući svom bendu Mano Negra. Uvelike su opjevane njihove karnevalske veselice i koncerti iz broda duž južnoameričke obale, sve do 1995. kada je Mano Negra kao bend prestao postojati da bi se Manu Chao otisnuo u solo vode. Otad, njegov izričaj nije previše drukčiji, njegovu glazbu možemo deklarirati kao fuziju mnoštva žanrova, od laganog rocka do šansone, s naglaskom na ska, reggae i slično. Kako je postao pop kulturni fenomen, i vlastita zanimacija za lik i djelo istog s vremenom je rasla, pa sam ga kao srednjoškolac mogao povezivati sa autorstvom najvećih hitova, Bongo Bong, Me Gustas Tu te Mala Vida iz dana Mano Negre (čak i prvog benda, Hot Pants). Iako nisu primarni, žanrovi poput reggaea i ska izrazito su mi bliski, stoga je njegov varaždinski koncert bio jedan od većih razloga za posjet Špancirfestu.

Poznat kao izraziti liberal i ljevičar, koji nimalo ne krije svoja politička opredjeljenja ili socijalan aktivizam, to je prikazao transparentom ‘Refugees welcome!’ uz par prosvjednih parola s bine oko unazad godinu dana goruće ying-yang situacije sa izbjeglicama.

U njegovom nastupu, koji je trajao neka dva sata, moram reći kako sam osjetio solidnu količinu dosade i monotonije, premda nikad neku repetitivnost Manu Chaoa nisam doživljavao slušajući ga iz komfora vlastitog prostora.

Naravno, bez daljnjega, bio je to gušt već samim dolaskom i poseban tick u svom koncertnom CV-u, kao i čuti sve te otprije poznate pjesme uživo, ali moram reći da mi to je nešto falilo. Trudio se Manu Chao, komunicirao je sa publikom na hrvatskom uz one najjednostavnije riječi koje strani glazbenici nauče netom prije koncerta u svrhu dizanja atmosfera i zarađivanja što jeftinijih bodova kod publike, često je skakutao sa svojom akustarom, idući od člana do člana pratećeg benda, ali, nešto je ipak nedostajalo. Ili meni tekućine, ili koncertu neki poseban štih da se u potpunosti uživim u njeg, neki bijeg od monotonije i uniformiranosti, kao da koncert nijednom nije izletio iz nekog očekivanog i unaprijed zamišljenog toka, dok osobno, poput Hazardera Josipe Lisac, nisam naročito velik fan ‘igranja na sigurno’. Treba reći i da razglas s mikrofona nije bio na dostatnoj razini. Opet, nekorektno bi bilo reći da je zbog jednog subjektivnog dojma, kao što je moj, koncert bio loš, nipošto. Ovo je striktno subjektivan izvještaj prošaran objektivnošću gdje je treba biti.

Setlistu su činile nekih 20ak pjesama, među njim dakako Bong Bong i Me Gustas Tu uz Clandestine, Rainin’ in Paradise, King Kong Five, Politik Kills, ponešto onih na španjolskom/francuskom, sve u svemu, auditorij od nekih 10ak tisuća ljudi, odokativnim dedukcijom u kojoj sam uvijek bio loš, moglo je biti zadovoljno viđenim i poslušanim, ali… ostaje taj neki potihi, još uvijek nedokučeni ‘ali’. Čak je i biseva bilo dva, na prvi je Manu Chao pozvan, na drugi se valjda sam pozvao, premda je već otpočela evakuacija. Ljudi su vjerojatno računali da su vidjeli sve što su mogli, pa su s ciljem izbjegavanja većih gužvi pohrlili ka izlazu.

Zaključak, kao u prekidu veze. Sve je zapravo, izuzev sitnica, bilo super, ali nešto mi je falilo, ili je nečega poput monotonije bilo previše.

Ostatak festivala nije se posjetio zbog odlaska na otvorenje Dimensions festivala u Puli, no gledamo se sa Špancirfestom i nagodinu, u nešto dužem izdanju nadamo se.