Srpska noise mašina, vele, iz Beograda, po imenu Repetitor, ovog vikenda pokorila je Zagreb.

Isprva mi je bilo iznimno čudno što se nitko od suradnika nije javio za neki od ovih, sada za vikend održanih koncerata, budući da ima više obožavatelja Repetitora, koji osobno, moram priznati, ja u zadnje vrijeme nisam toliko pretjerano slušao. Mislim, sve što su objavili sam poslušao, i po nekoliko puta, ali „dvostruki“ nastup na prošlogodišnjem, nestankom struje djelomično obilježenom Ferragostu, kada je i sam frontmen Boris Vlastelica kroz smijeh rekao ljudima „hvala vam što ste došli na naša dva koncerta“, nekako mi je utišao dojam o bendu koji sam imao ranije.

Ići ću toliko dalje, s priznanjem kako sam njihov treći koncert u mini-zagrebačkoj turneji (nakon rasprodanih Attacka u četvrtak i KSET-a u petak), koji se održavao u subotu u Vintage Industrial Baru, posjetio ponajviše zbog predgrupe, beogradskih sugrađana iz psihodeličnog sastava Dogs in Kavala.
Ove, još dosta neetablirane momke kojima predviđam više, mnogo više jednog dana, sam također ranije slušao i to na MENT-u u Ljubljani (IZVJEŠTAJ) gdje su mi bili jedan od iščekivanijih sastava te su mi se potvrdili kao vjerojatni budući predvodnici domaće psych scene.

Stigoh u Vintage tik pred početak svirke Dogs in Kavala. U startu me prožeo snažan dojam kako klubom kola zaista puno ljudi, vjerojatno i zbog subote, ali treba imati na umu kako je svaki od ranijih koncerata grupe u gradu bio rasprodan, stoga je vjerojatno takav slučaj bio i u subotu.
I počeli su ovi lagano, očekivano, možda čak i prelagano i presanjivo obzirom na ono što će slijediti. Nekako predgrupa nije žanrovski najprilagođenija, ali tko smo da se bunimo, jer oba su benda zaista na svoj način odradila posao kak’ spada.

Dogs in Kavala imaju tek nekoliko pjesama na youtubeu i nisu preeksponirani, ali primjećujem njihove uzore sastava među Australcima, poglavito King Gizzard & the Lizard Wizardima te Pondu, koje inkorporiraju uz nešto manju brojnost na instrumentima, ali također njeguju autentičan, vlastiti kolažirani zvuk lo-fi surf psihodelije.

Nakon što su oni završili, rekao sam prijatelju da bi bilo dobro da se, ukoliko želimo imati kontrolu nad pivom, barem malo povučemo iza jer ono što slijedi – bit će podosta kaotično. Kako sam samo bio u pravu. Prije nastavka, mini anegdota – za vrijeme Dogs in Kavale na šanku sam sreo poznanika kojem sam ispričao da sam poglavito zbog njih došao, na što mi je kroz smijeh, pomalo propovjednički rekao „Zbog predgrupe se dolazi, zbog Repetitora se pamti“. I bijaše tako uistinu. Kad je Repetitor došao na red, kompletan tonalitet koncerta se promijenio te se iz jedne mirne, ufilmane stoner atmosfere situacija prebacila na pank-rokeraj. Jer Repetitor u ovakvim prostorima i je svoj na svome, da prljavom svirkom svakoga izbije iz obuće – što zbog skakanja, što zbog toga što će netko skočiti na vas ili ćeš se naći u nekim mini šutkama.

Tročlana (prigodno) ekspedicija iz Srbije postavlja neke nove standarde po pitanju live nastupa te sad mnogo više razumijem sve te ljude sa sve nekim katarzičnim iskustvima nakon nekog klupski intimnijeg nastupa Repetitora.

Riffovi, distorzije, pankerski frenetične dionice, rokersko narikanje, sve se to sjajno uklopi, a nije naodmet zasebno ih prispomenuti – poglavito seduktivnu pojavu basistice Ana-Marije Cupin (nod na sjajnu pjevačicu iz grupe My Baby) i fanatičan, agresivan bubanj Milene Milutinović. Curtisovsku post-punk pojavu sjajno njeguje sam Vlastelica, dok bih sveukupno njihovu glazbu usporedio sa sličnim mi stranim sastavima koji iznova oduševljavaju festivalsku te indie publiku, a to su Slavesi i Idlesi, koji punk glazbeno vode u neke nove struje, dalje od osnovne poetike Ramonesa i Clasha.

U svakom slučaju, koncert je završio, kad god da je završio i koliko god da je sati bilo, ako je to kome uopće bilo bitno, a ljudi su, unatoč svom zamornom skakanju i deranju, htjeli još. Takav su dojam ostavili, a kada bend to uspije, može se pohvaliti – u najmanju ruku – kvalitetnim koncertom. I ne bi bilo ništa čudno da se ta situacija nije ponavljala iz dana u dan, kao Groundhog Day. Od nekih od inače najljućih i zahtjevnijih pera, da se tako izrazim, hrvatske kritike, čitao sam po naslovima ili opisima lovorikama obasute izvještaje koncerata u Attacku u KSET-u, i zaista ne treba čuditi da su dospjeli sve do Kine, gdje su bili na turneji. Po kraju koncerta, kada je nekima majica na sebi postala luksuz (kao i Vlastelici), Repetitorovci su se poslikavali s ljudima iz publike, kako je to postao neki novodobni koncertni običaj, uz prigodne zahvale i pozdrave za sva tri zagrebačka dana.

Repetitor je sada, ono što bi Dogs in Kavala, eventualno, bude li im se dalo, mogli postati za više godina. Ova dva sjajna glazbena proizvoda Beograda perjanice su istočnih susjeda na alternativnijoj sceni, a lijepo je vidjeti da ih sluša i poštuje, još više nakon ovog vikenda, i publika u Hrvatskoj. Do sljedećeg (klupskog, nadam se) susreta.

FOTO: Matej Kopecki