Deset godina.

Deset godina upoznat sam s likom i djelom australskog glazbenika Nicka Cavea, preslušavao redom i neredom sve albume nebrojeno puta, B-strane, projekte s drugim sastavima mimo matičnih Bad Seedsa, pročitao njegove romane, pisao u stilu njegovih “dark” pjesama i tematika, uglavnom pregršt stvari zbog kojih je moje srednje i fakultetsko obrazovanje i adolescentski period života prošao kroz njegovu glazbu i stihove. I trebalo je isto toliko vremena da ga konačno vidim uživo i nekako zatvorim krug, no taj se krug, naravno, nikada neće prestati širiti. Posljednji put u Hrvatskoj nastupao je s Grindermanom 2011. godine na zagrebačkom INmusicu, s Bad Seedsima 2008., a od tada ga na našem podneblju nije bilo. Turneja albuma ‘Push the Sky Away’ najbliže se zaustavila na novosadskom Exit festivalu, a krajem prošle godine dobili smo vijest kako će Cave i ekipa posjetiti beogradsku Kombank Arenu i ljubljansku Tivoli dvoranu (zbog rasprodanosti – Arenu Stožice).

Prilika je bila idealna da se s nekolicinom istomišljenika i zaljubljenika zaputim iz Osijeka za Beograd i konačno svjedočim onom o čemu sam godinama slušao online, čitao na forumima i glazbenim kritikama – to da su Nick Cave & The Bad Seeds nevjerojatno profesionalni performeri te savršeno usklađena glazbena atrakcija, s veoma senzibilnim nastupima sklonim eksperimentiranjima u skladu sa situacijom, ali opet dovoljno vješto izvedenim točkama da izgleda i zvuči kao da je sve već znano i dogovoreno unaprijed.

I ptičice na grani već znaju što se u Caveovom životu dogodilo prije dvije godine i koliko je taj grozomoran događaj utjecao na formiranje njega kao osobe te njega kao glazbenika, imajući u vidu posljednji studijski album Skeleton Tree, tako da ne bih previše duljio o tome, niti se osjećam relevantnim spominjati i komentirati javno takve teme. Za razliku od mene, Cave je pretočio svoju bol, destrukciju i kaos u glavi u note, tekstove i aranžmane, kao i u dokumentarni film o nastanku albuma Skeleton Tree, naziva One More Time with Feeling redatelja Andrewa Dominika. Moram priznati da mi je dobrih godinu dana trebalo da se suočim s tim filmom s obzirom na sve okolnosti u kojima je nastao, osjećao sam neprijatnost i neki oblik strahopoštovanja kad god bih se približio gledanju, no par dana prije koncerta, to se moralo dogoditi. Filmska preporuka svima koji se žele pobliže upoznati s nastankom osam pjesama koje su zaslužne za održavanje nove svjetske turneje. Tekstu ću prelomiti kontinuitet jer bi bilo dosta uvođenja, ipak je riječ o izvještaju s koncerta, kao što bi Jim Sclavunos u filmu rekao tijekom isprobavanja pjesme ‘Girl In Amber’: “Fuck the continuity!”

Puna Kombank Arena

Cave je došao s Bad Seedsima u klasičnom formatu: multiinstrumentalist Warren Ellis, Martyn P. Casey na basu i back-vokalima, Thomas Wydler na bubnjevima i udaraljkama,  spomenuti Jim Sclavunos na udaraljkama, bubnjevima, vibrafonu itd., George Vjestica na gitarama i klaviru te Toby Dammit na klaviru, vibrafonu, orguljama itd, uz izostanak Conwaya Savagea, kojemu je nedavno dijagnosticiran tumor na mozgu, no od čije se operacije uspješno oporavlja. Gospoda su se pred beogradskom publikom u ogromnoj areni pojavili pola sata nakon najavljenog početka, a start potpune ekstaze i eksplozije emocija kroz naredna dva i pol sata otpočeo je s novijim instrumentalom Cavea i Ellisa pod nazivom Three Seasons In Wyoming, napravljenim za triler Wind River.

Preko 15 000 ljudi (napisao sam preko jer uistinu ne baratam točnim podatkom) zdušno je dočekalo početak koncerta, za kojeg se znalo da će otpočeti s nekoliko pjesama posljednjeg albuma, a to su bile hipnotizirajuća Anthrocene, turobna recitirajuća, ali prekrasna Jesus Alone te moćna Magneto. Cave nas vraća par godina unazad, na možda jedan od najboljih albuma svoje karijere Push The Sky Away, s pjesmom Higgs Boson Blues. ‘Can you feel my heartbeat?’, orilo se dvoranom, dok je desetak ruku bilo pritisnuto uz Caveova prsa. Odmah valja napomenuti kako su pozornice ove turneje dizajnirane tako da bi Cave u svakom trenutku mogao prići do publike i s njima komunicirati gestama, mimikom, dodirima i riječima, a može se reći da je to radio 95% koncerta, osim tijekom sjedenja za klavirom za potrebe određenih pjesama.

Žestoki retro trenutak dogodio se sa sljedeće dvije pjesme, From Her To Eternity i Tupelo. Osobno, više sam Caveov pobornik od njegove 90’s pa nadalje faze nego kod prvih albuma i eskapada s The Birthday Party grupom, no postoje pjesme poput ove dvije (ma koga ja to varam, sve su na svoj način j****e) zbog kojih jednostavno moraš priznati da objektivnost u reportažama često postaje pobratim subjektivnosti, nemoguće je ne reći kako su ove dvije pjesme (i nekolicina narednih) primjer evergreenova (u njegovom slučaju “everblackova”) koji će opstati i budućih 20-30 godina i za koje Cave zna da će biti ljutitih duša ako se barem neke od mora mračnih uspješnica iz osamdesetih ne odsviraju. Slijedi povratak u 2013. i pjesmu Jubilee Street, definitivno među najkompletnijim i najsuverenijim Caveovim pjesmama ovog stoljeća. U live aranžmanu, pjesma uvijek dobije ubrzaniji tempo po kojemu je postala obvezni koncertni favorit i dio repertoara vjerojatno i nakon pet budućih albuma. “I’m transforming, I’m vibrating, LOOK AT ME NOW!!!” I tako je i bilo. Cave se nakon prikazane žestine, žustre dinamike i fortea transformirao s bendom u sanjivo stanje i oseku, pa je tako na red došla prelijepa The Ship Song, njegova najuspješnija balada, sve do 1997. godine i izlaska pjesme Into My Arms, koja je postala megahit, a istovremeno i sljedbenica navedene pjesme na koncertu. Zborno pjevanje uz Nicka na klaviru izazvalo je očekivanu pokoju suzu među pripadnicama nježnijeg spola, a istovremeno i vidno zadovoljstvo na Caveovom licu, koliko god se trudio ostati “u ulozi” povučenog i samozatajnog karizmatika. Vraća nas na Skeleton Tree izvedbama pjesama Girl In Amber i I Need You, pjesmama koje su u potpunosti potvrdile melankoličnost te istinsku tugu na rubu očaja, što se moglo vidjeti i na videozidu u Caveovim očima.

Cave, klavir i ‘The Ship Song’

Inače, nisam upoznat s akustikom Kombank Arene budući da mi je ovo debitantski posjet, no mogu reći da sam nakon izvedbe sljedećih pjesama, kultne Red Right Hand i jednako kultne The Mercy Seat ostao prilično zapanjen. Scenografski i vizualno, koncert je bio na veoma visokoj razini. Video projekcije možda se najbolje kvalitetom mogu okarakterizirati tijekom izvedbe pjesme Distant Sky, koju Cave inače pjeva zajedno s danskim sopranom Else Torp, no ovoga puta ona nam se ukazala samo preko platna, a emocionalni naboj pjesme vjerujem da nikoga ni u kojem slučaju ne bi mogao ostaviti ravnodušnim. Regularni dio koncerta završili su s naslovnom pjesmom, Skeleton Tree. Naravno, svi pratitelji turneje i koncerata općenito znali su kako na ovome neće sve tek tako stati te da ćemo dobiti još pokoje iznenađenje. I dobili smo puno, puno više od toga.

Već na prvih nekoliko pjesama večeri moglo se nagađati da će relacija Cave-publika kulminirati do faze ključanja, a to se dogodilo upravo nakon povratka na bis. The Weeping Song otvorila je finalnu fazu koncerta – i to na koji način! Cave se spustio sve do otprilike 20. reda među publiku, bez ikakvog kompromisa i susprezanja uletio u masu, došao do postavljenog šanka, popeo se i dirigirao publikom poput kakvog religijskog vođe, a daljnji tijek događaja teško mogu opisati riječima pa stoga preporučam da upregnete prste na tipkovnici i miš te krenete po raznim servisima pregledavati videe s turneje, kako biste barem otprilike uhvatili dojam onoga što je uslijedilo. Nevjerojatno mi je drago bilo što sam čuo i Weeping uživo, a onda je uslijedila nabrijana i čista murderballadovska Stagger Lee, vjerojatno najnabrijaniju stvar kada se izvodi uživo iz cijelog Caveovog opusa. Tu se događa ono čemu još dosad nisam svjedočio, a to je da se na desetke (možda i 100?) ljudi iz publike na Nickov poziv popelo na binu, preskakalo ogradu, zaštitare, odlazilo među članove benda, sve kako bi upriličili izvedbu Stagger Leeja, a istovremeno i posljednje pjesme koncerta – maestralne Push The Sky Away. Cave je u svom stilu zahvalio beogradskoj publici (što je radio tijekom koncerta više puta), okrenuo se, mahnuo doseljenicima na bini, ostavio mikrofon i napustio pozornicu.

Svi svuda sve, a Cave u sredini

Ne znam. Nisam siguran. Nemam pojma što sam sada htio napisati. A jednako sam se tako osjećao nakon koncerta, kada smo izlazili iz dvorane po još jednu bocu hmelja. Nisam znao što točno reći i kako se osjećati nakon što je sve to završilo, nakon što se krug zatvorio. Zanima me što slijedi poslije, što će me nakon ovog doživljaja jednakim ili većim intenzitetom uzbuđivati, tjerati me da se pripremam danima, tjednima, mjesecima, što je to što će me ponovno ostaviti bez teksta. I ovaj izvještaj sam odlagao dva dana nakon koncerta, jednostavno nisam mogao ništa pametnije reći ranije, a ni sada nešto ne briljiram. Očito je to tako nakon velikih, najvećih događaja, očito je to tako nakon slušanja najboljih, a tako sugestivnih i skromnih. Ako se takva emocionalna praznina ne dogodi prije, Niče Caveu – čekamo te s turnejom povodom nekog novog, ne sumnjam jednako moćnog projekta. Hvala.

1. Anthrocene
2. Jesus Alone
3. Magneto
4. Higgs Boson Blues
5. From Her To Eternity
6. Tupelo
7. Jubilee Street
8. The Ship Song
9. Into My Arms
10. Girl In Amber
11. I Need You
12. Red Right Hand
13. The Mercy Seat
14. Distant Sky
15. Skeleton Tree
    —
16. The Weeping Song
17. Stagger Lee
18. Push The Sky Away