S obzirom na činjenicu da su prva dva dana Exit festivala (njihov izvještaj možete pročitati ovdje) uzeli poveći energetski danak na mome tijelu, nekako sam predviđao da će subota i nedjelja proći u manjoj količini alkohola, plesanja te općenitog dnevnog kretanja. Subotnje popodne proveo sam većinom spavajući, s obzirom na to da sam prethodne dvije noći odspavao možda četiri sata sveukupno, znalo se da će jedan dan ‘fasovati’ i biti iskorišten kompletno na rekuperiranje i spavanje, stoga za opis subotnjeg dana mogu kompletno preskočiti dnevni dio i prebaciti se na festivalski večernji opis. Dance arenom marširali su Kungs, Robin Schulz i Duke Dumont u periodu od pola 1 pa sve do 5 ujutro. Na opće iznenađenje, u subotu kao da je došao potpuno novi val gostiju s obzirom na to da su gužve bile barem dvostruko veće od prethodna dva dana, bilo da se radi o glavnom ulazu, šalterima s hranom i pićem, kao i općenitom kretanju kroz festivalski prostor i mukotrpnom prilasku Dance areni, da ne govorim o samom bivanju na njoj. Main stage je bio neuobičajeno tih i nešto prazniji od ostalih dana. Alternativna dance grupa Rufus i britanski hip-hop-dubstep majstori Foreign Beggars koji su nastupili na Main-u su bajna imena koja bi bila glavni headlineri većine festivala, no stekao se dojam da je subotnja večer kompletno bila podređena Dance areni za koju se red čekao čak i na samim ulaznim stepenicama u nju. Uz spomenutu trojku (Kungs, Schulz, Dumont), tu su bili i Faithless DJ Set i Hot Since 82, koji su se pobrinuli da kultna petrovaradinska Dance arena bude glavno poprište događaja te noći.

Nakon završetka subotnjeg programa, krenuo je svakodnevni mukotrpan put prema nazad, izlazak iz tvrđave i naizgled vječna šetnja preko mosta do samog centra gdje se nalaze prve autobusne stanice. Oni koji su bili na izmaku snaga čekali su novosadske taksi službe već kod tvrđave, ne mareći za cijenu koju će platiti, jer kao i svaka osoba, tako i taksisti imaju mračni profiterski kutak svoje duše gdje će strancima zaračunati cijenu vožnje pa čak i do 300% veću nego poznavateljima slavenskih jezika. Cijene taksija su se inače kretale od 300-500 dinara (20-30kn) što je podosta prihvatljivo za naše standarde s obzirom da se radi o velikom festivalu, stoga možete zamisliti kako su ‘oprali’ strance. Na moju sreću, na kraju svakog dana ostavio sam si taman dovoljno energije da nekako smognem nogama doći do centra i pričekati autobus na obližnjoj stanici, čija je cijena smiješnih 55 dinara (3 i pol kune).

Posljednji dan, nedjelja, iskorišten je na dodatno upoznavanje sa kvalitetom novosadskog junk fooda te moram priznati kako je standard daleko veći nego na što smo mi (osječani) navikli, barem kad je u pitanju brza hrana. Ugostiteljskih objekata ima doslovno na svakih stotinjak metara, a ponuda je odlična. Hamburger sa pljeskavicom koja zaista ima okus i debljinu mesa, pomfrit i Pepsi platit ćete sve zajedno manje od 20 kuna. Puno toga sam čuo o hrani u Novom Sadu i uspio sam iz prve ruke uvjeriti se da je stvarno kvaliteta hrane fenomenalna, kao i cjenovno jako dostupna. Večer posljednjeg dana iskorištena je na tradicionalno kupovanje tekuće logistike i odlazak u stan koji je cijeloj našoj grupi bio ‘meeting point’. Kad smo već kod sastajališta, prelazak preko mosta koji povezuje centar sa tvrđavom je iskustvo za doživjeti. Nekoliko stotinjaka tisuća ljudi se može vidjeti sa sredine mosta kako piju u parkovima, šetalištima, klupama, uz nezaobilazne prodavače svjetlećih narukvica i marama koje sprječavaju udisaj prašine na festivalu.

U tvrđavu sam ušao taman na vrijeme da poslušam britanskog pjevača Rag’n’Bone Man koji je svoj nastup započeo nešto nakon pola 1. Kao i ja osobno, većina publike je također došla na njegov nastup da uživo čuju dvije stvari koje svi znaju (Human, Skin) te ostale pjesme koje je vjerojatno rijetko tko čuo. Nastup je bio kratak, zamoran i pretjerano rutinski. Publika je bila letargična i nepokretna, što čak ni nije iznenađujuće pošto Rag’n’Bonove pjesme baš i ne tjeraju čovjeka na ples ili ikakvu vrstu kretnje, no tko voli, nadam se da je izvolio. Propust organizatora kojeg bih također spomenuo, a doživio sam ga na prijelazu između Rag’n’Boneova i Hardwellova nastupa je prevelika rupa u kojoj se apsolutno ništa ne događa. Nastup spomenutog britanca završio je nešto prije 2 sata u noći, a Hardwell je bio zakazan u pola 3. U tih 45 minuta mogla se pustiti neka protekla set lista ili barem poneki mix nadolazećeg izvođača da se animira publika koja je odlučila zadržati svoje teško stečeno mjesto na podiju, no sve što smo dobili su neprekidna ponavljanja Exit reklama te vrlo nezanimljiv dokumentarac o Dance areni. Shvaćam poantu da kad je pauza između izvođača da se uvijek može otići na druge stageve, no mislim da će tu poantu teško shvatiti oni koji su došli već u 8 navečer samo da uhvate prvi red.

No, vratimo se mi na predviđenu satnicu. Negdje oko pola 3 uslijedio je koncert zatvaranja Main stagea, a čast je pripala nizozemskom producentu Hardwellu kojega novosadska publika poznaje već iz njegovog dolaska 2015. godine. S obzirom na osobnu glazbenu preferencu slušanja techno i trance zvukova, ovaj nastup mi je bio pa možda naiščekivaniji cijelog vikenda, no ostao sam podosta razočaran. Naravno, sve se radi o osobnom iskustvu pošto sam ga čuo već nekoliko puta uživo te sam se nadao nešto ‘tvrđem’ setu koji neće toliko obilovati komercijalama, no ipak ovo nije isključivo elektronski festival te razumijem poantu da je vjerojatno morao svoju set listu prilagoditi širem ukusu publike. Odradio je hitove sa novoga albuma poput Arcadia, Young We Are, Power, Colors, te na kraju zatvorio je set sa najnovijim hardstyle hitom Make the World Ours. Subjektivnost moga dojma može se vidjeti i u činjenici da su mi mnogi prijatelji s kojima sam nazočio koncertu rekli kako je ovo bio najbolji live set njihovih života, tako da siguran sam da će ipak prevladati velika većina publike koja je napustila pozornicu naveliko zadovoljna njegovim nastupom.

Zaputili smo se na Dance arenu kako bi nazočili zatvaranju posljednjeg kultnog jutra Exit festivala u izvedbi fenomenalne i karizmatične ruske producentice Nine Kraviz. Podosta ljudi je već nakon Hardwella zaputilo se kući, stoga Dance arena nije bila kompletno popunjena kao dan ranije, no svejedno vrijedilo je po posljednji puta upiti prve zrake sunca uz taktove kvalitetnog techna.

Glazbeni dio izvještaja je gotov, no osvrnuo bih se na još nekoliko stvari koje su bile vrlo bitan dio festivala te će ovaj komad teksta zasigurno poslužiti kao vodić budućim polaznicima.

Pohvale organizatorima na dobro riješenom valutnom sustavu. Addiko kartice sa unaprijed plaćenim iznosom su u potpunosti uklonile gužve na šankovima te je fascinantno da u prostoru sa nekoliko stotinjaka tisuća posjetitelja, nikada nisam morao čekati u redu za pivo. Jednostavan potez prislanjanja kartice na uređaj dovoljan je za plaćanje pića ili hrane i sve funkcionira besprijekorno, a šalteri za nadopunu virtualnih lisnica ili kupovinu kartica ima u centru i na puno mjesta u samoj tvrđavi. Toi-Toi toaleti bili su iznenađujuće čisti svakoga dana, ljudi na šalterima hrane i pića bili su neočekivano ljubazni s obzirom na to koliko neugodnih Britanaca moraju poslužiti svakoga dana, a redara i ostalih festivalskih radnika je bilo gotovo na svakom koraku, bilo da se izgubite ili da trebate dođi do određenog stagea.

Cijene pića su prihvatljive, u ponudi su točeni Heineken (250 dinara) kao i onaj u limenci (300 dinara), tu su još i sokovi, voda, Smirnoff (250 dinara) te razni sendviči, hamburgeri i hot dogovi po prihvatljivim cijenama manjim od 20 kuna, što je za novosadske standarde i dalje podosta skupo, ali sveukupno za festival Exit-ove magnitude, jako jeftino.

Konačna ocjena festivala je na kraju krajeva jako visoka. Puno sam očekivao, puno sam i dobio. Organizacija je na jako visokom nivou, a glazbeni raspon je toliko širok da može zadovoljiti doslovno svaki ukus, od obožavatelja psy-trancea, pa sve do Zvonka Bogdana. Bilo je toliko izvođača koje bih volio poslušati uživo, ali jednostavno nisam našao vremena jer istovremeno je nastupao netko tko me još više zanimao i to je boljka Exita koja nažalost ne može biti riješena. No napokon sam se uspio vlastitim očima uvjeriti da naša regija ima jedan svjetski festival koji mora biti njegovan i razvijan čim je duže moguće. Novi Sadu, vidimo se dogodine.

Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE