Kakav je bio koncert? –  pitali su me po povratku svi redom… Fantastičan, energičan, dinamičan, pozitivan, fenomenalan, jedinstven, poseban, emotivan i tu moram zastati s nabrajanjem pridjeva, jer ću previše odlutati u subjektivnu domenu. Budimpešta je poznata po tome što ima bogatu glazbenu ponudu koja se događa doslovno na dnevnoj bazi pa su nam tako naši susjedi 10.05. u ponudu stavili i omogućili slušanje jednog od najpoznatijih progresiv metal bendova – Dream Theater. Bend je osnovan davne 1985. godine tada poznat pod nazivom Majesty, a činili su ga John Petrucci (gitara), John Myung (bass) i bivši bubnjar Mike Portnoy. Upravo je Portnoy bitan u cijeloj ovoj priči, jer je njegov otac predložio ime benda kakvog danas znamo pa je tako po jednom malom teatru u Monterey Californiji Dream Theater dobio ime i upisao se u povijest progresiv metala. Današnji sastav benda čine Petrucci, Myung, James LaBrie (vokal), Mike Mangini (bubnjar) i Jordan Rudess na klavijaturama.

 

Koncert u Budimpešti održali su povodom turneje na kojoj slave 25 godišnjicu izdanja svog drugog albuma Images & Words (1992.). Neizmjerno mi je drago što sam imala priliku doživjeti ovakav koncert i to iz prvog reda, tako da su mi sva osjetila istovremeno bila aktivna na maksimalnoj razini. Zbog velike zainteresiranosti koncert su premjestili u veći prostor, odnosno u dvoranu Stadium, Arena & Sports Venue koja je bila puna kao što i priliči ovakvom bendu. Puštanje publike započelo je oko 18:00h, a koncert je startao točno u vrijeme koje su napisali da će započeti, dakle u 20:00h. Sjedeća mjesta (tribine) i parter bili su gotovo puni, odnosno ja bih rekla da je bilo taman onoliko ljudi koliko stane u dvoranu i koliko je dovoljno da uživaš u koncertu, za vrijeme pauze odeš po pivo, nema naguravanja niti prevelike gužve. Dream Theater napravili su glazbenu idilu od tri sata, s dvije kraće pauze i dva nezaboravna seta.

Koncert je započeo s pjesmom The Dark Eternal Night koja se nalazi na njihovom devetom albumu Systematic Chaos, Petruccijeve i Portnoyjeve produkcije. Na početku se moglo odmah osjetiti kako ovo neće biti samo večer progressive i hard rocka, već večer prisjećanja na glazbene uspjehe koje je ovaj bend postigao tijekom svoje dugogodišnje karijere. Kako bi uopće razumjeli ovakav glazbeni žanr, moram napomenuti da su na Dream utjecali brojni glazbenici i prog rock bendovi poput Yes, Rush, Pink Floyd, sukladno s time utjecaj su imali svima poznati metal bendovi Iron Maiden i Judas Priest. Tehničko savršenstvo, točnost i preciznost etikete su koje se dodjeljuju ovom bendu i to s razlogom jer nakon 25 godina ekipa svira istom brzinom, energijom i progresijom. Ne nazivaju Petruccija bez razloga “Lord Of The Strings”  iliti gospodarem žica, jer on je taj naziv u potpunosti opravdao i ne pokazuje znakove zaustavljanja. S obzirom na ono što sam vidjela i čula uživo za ovog čovjeka mogu zaključiti samo sljedeće – ovakav fenomen rađa se jednom u cca. 100 godina. Brzina rifova na gitari, tehnička stručnost i preciznost te teži metalni rifovi tvore takvu progresivnu strukturu koja istovremeno sadrži elemente klasične glazbe, metala, heavy metala, hard rocka, progresije te stvara melodičnost koja je na zavidnoj razini. Prvi set sastojao se od 8 pjesama s različitih albuma (izdanih 13) koje su davale pregled ili ja bih to nazvala osvrtom na njihov dugotrajan glazbeni aranžman. Divljenje je uslijedilo ne samo Petrucciju već i basistu Myungu koji je pred kraj prvog seta izveo solažu cover  (Jaco Pastorius) koja se nadovezala na osobito energičnu, dinamičnu metal pjesmu As I Am s albuma Train of Thought. Publika je malo je reći poludjela (u pozitivnom smislu) na ovu pjesmu, a tijekom cijelog koncerta čuli su se uzvici divljenja praćeni aplauzom i dizanjem ruku u zrak! John Myung možda djeluje mirno i povučeno, ne govori puno u javnosti, rijetko se i nasmije, ali njegova pojava na stageu i bass gitara djeluje zapanjujuće.

Njegov stil i način sviranja i rada teško se može riječima opisati, jer je i on baš poput Petruccija fenomen koji rastura bass gitaru. U prvom setu solažu je izveo i Jordan Rudess za kojeg je vokal James LaBrie rekao kako dolazi s neke druge planete, zbog tehnike sviranja i energije koju prenosi zajedno. Rudess je na svojim klavijaturama kao ukras imao obješene umjetne papričice, perecu, helikopter i nekakvu lutku koliko sam uspjela skužiti. Osim toga, Rudess se nakon pauze pojavio s čarobnjačkim šeširom na glavi i s time nastavio svirati nekoliko pjesama što je izgledalo simpatično i mistično. Cijeli bend je zapravo mističan, kako glazbeno tako i tekstualno. Drugi set započinje uvertirom,tj.miksom kratkih isječaka najpoznatijih pjesama koje su svoju popularnost obilježile 1992.godine,poput Nirvane, Pearl Jama, Red Hot Chili Peppersa i brojnih drugih. Upravo te godine izašao je njihov najprodavaniji album Images&Words, a drugi set zapalili su s pjesmom koja ih je proslavila – Pull Me Under. Publika je jedva dočekala drugi set i ovaj album, a ovacije su bile nevjerojatne i cijelom dvoranom osjećala se iznimno dobra energija. Odsvirali su kompletan album, pjesmu za pjesmom – jedinstveno i hvale vrijedno. Mangini je na bubnjevima izvodio čuda, a u dugom je setu izveo svoju solažu koja je trajala par minuta i bila je napeta, dinamična i energična. Završetak solaže završio je ustajanjem sa stolice i simpatičnim osmjehom zahvale publici. LaBrie je s obzirom na godine i probleme s grlom imao iznimno zahtjevan zadatak i mislim da ga je izveo u skladu sa svojim mogućnostima. Live ne zvuči kao prije 25 godina, naravno, no tada je imao jedan od najboljih metal glasova na svijetu (među prvih 10). Na pozornici LaBrie se osvrtao na zanimljivosti, činjenice koje su ih pratile kroz snimanje albuma Images&Words i općenito njihov put,situacije i utjecaje (spomenuo je Freddieja Mercuryja kao jednog od svojih vokalno-glazbenih uzora). Zadnjih 23 – 24 minute imali smo priliku uživati u EP-u  A Change Of Seasons – koji je izvorno trebao biti na listi spomenutog albuma, ali je ipak izašao kao EP nekoliko godina kasnije. Kompletan tekst za EP napisao je bivši bubnjar Portnoy, a na njemu se još nalazi i nekoliko obrada poznatih pjesama npr. Perfect Strangers (Ian Gillian, Deep Purple cover) – no to nisu izvodili uživo.

A Change Of Season savršeno se uklapao za prikladan završetak specijalnog koncerta. Specijalnog prije svega jer su ovom turnejom obilježili i proslavili godine stvaranja najboljih glazbenih uspjeha i uživanja u tome. Kada kažem prikladan završetak onda mislim na glazbenu teksturu i tekstualni završetak pjesme i koncerta : „Now it’s time to say goodbye, even though I’ll be gone I will live on“.

Proletjela su tri sata ne mogu reći prebrzo, nego ispunjeno i emotivno. Za sve ostalo moram zaključiti da ovakav performans trebate čuti, vidjeti i osjetiti da biste mogli shvatiti o čemu pišem.  Sve u svemu, posebno iskustvo koje će svi koju su bili zasigurno pamtiti….

Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE