Vintage Industrial Bar se sinoć, 11. svibnja, ukazao kao svojevrsni portal u neke daleke kozmičke predjele. Nažalost, broj ljudi koji su odlučili otputovati u nepoznate svemirske krajeve kretao se oko pedesetak kroz cijelu večer. Zaista je šteta što zagrebačka publika nije prepoznala snažnu space-psych poslasticu koju već godinama po cijelom svijetu serviraju ludi Škoti kroz projekt The Cosmic Dead. Drago mi je što se bend nije omeo pri tako jalovom odazivu, već se bezrezervno upustio u sonično jammanje koje nikoga od okupljenih nije moglo ostaviti ravnodušnim.

Psihodelični ambijent stvoren je već kod nastupa predgrupe Fjodor koja se pokazala kao idealnim uvodom za večernjih space gig. Moram priznati da su me momci oborili svojom nesvakidašnjom svirkom. Netipičan bend za hrvatske glazbene diskurse. Nazivaju ih Pink Floydom na steroidima, međutim meni više djeluju kao psihodelični kolaž bendova poput Eternal Tapestry i Oresund Space Collective. Koliko je točno bend svirao i koliko je pjesama predstavljeno, moram priznati da ne znam. Svjestan sam početka i kraja svirke, sve između je bio jedan beskrajan galaktički trip. Naravno, ne radi se tu o šabloniziranom i muzički naivnom space masturbiranju, već o vješto izvedenom i isplaniranom soničnom putovanju.

The Cosmic Dead  su sinoć prvi puta nastupali u Hrvatskoj. Dočekala ih je siromašna brojem okupljena publika i pomalo sam strahovao da će ih takav prizor ulijeniti za konkretniji angažman oko svirke. Međutim, nije trebalo proći dugo da bend potpuno odagna moje sumnje. Ako nas je Fjodor otputio u neke više sfere, onda je The Cosmic Dead samo preuzeo kormilo i učinio nas kozmički živim. Kabalističkom terminologijom, otpravili su nas sve do prvog sefirota ketera, tzv. kruna Drva Života u kojoj svi oblici transcendiraju i gdje sve gubi, odnosno dobiva svoj smisao.

Kako je koncert odmicao tako se broj okupljenih sve više premještao prema pozornici želeći što više „upiti“ doživljaj prezentirane svirke jer moglo se naslutiti da će ovo biti jedan od onih koncerata koji ne izazivaju medijsku pozornost (čak ni u tzv. alternativnim/underground medijskim kutcima), bar ne na području Hrvatske, ali će prisutnima ostati kao jedno od intenzivnijih glazbenih live iskustava tekuće godine, a možda i par godina unatrag.

Zadnjih petnaest minuta koncerta je nastao totalni kozmički kaos. Lewis Cook na sintisajzerima i ponekim vokalnim dionicama počeo se vrtoglavo kretati po pozornici. Njegovi pokreti bili su specifični tokom cijelog nastupa, na trenutke je djelovao kao psihodelični Ian Curtis. Međutim, pred kraj koncerta otišao je na više razina gore. I to doslovno. Nakon što je pobacao svoje klavijature i cijeli stol s raznom aparaturom po pozornici, odjednom se krenuo valjati po podu dok ostatak benda i dalje stvara i održava živim moćnu psihodeličnu muzičku kulisu. U sljedećem trenutku  gitarist James Mckay dodaje svoju gitaru random osobi iz publike, postavlja dva bubnja na sredini pozornice i počinje svojevrsni tribal epski kraj u obliku međuigre između bubnjara Juliana Dickena te gitarista i basista koji su ostavili svoje instrumente i naizmjenično počeli lupati po postavljenim bubnjevima. Za to vrijeme, Lewis se penje po zvučnicima i nestaje negdje u zraku, potpuno nevidljiv od očiju publike te čujemo samo njegovo bijesno vikanje u mikrofon.

Bio je to kraj kakav vjerujem da nitko nije očekivao, na trenutak nisam bio siguran je li i ostatak bend očekivao takav performans njihovog kolege. U svakom slučaju, koncert The Cosmic Deada bio je jedan od slabije posjećenih koncerata u Vintageu, ali s druge strane jedno od najintezivnijih i psihodeličnijih live iskustava  koje je Zagreb imao u zadnje vrijeme.

Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE