Ova večer započela je s malobrojnom publikom koja je prije otvaranja vrata ispijala pivo u iščekivanju početka koncerta, a vrata su se otvorila dosta rano – u 19:00 sati. Do tada smo već stekli neka prijateljstva s gospodinom iz Zagreba koji nas je dublje uputio u pravo značenje Swansa, s raznim anegdotama koje proizlaze iz njegovog dugogodišnjeg poznanstva s bendom. Predgrupa Little Annie započinje malo poslije 20:00 sati, a svestrana glazbenica i umjetnica oduševila nas je sa svojom raznolikom ponudom i vješto pripremila publiku za Swanse, završavajući oko 21:00. Lagano je počela invazija na Pogon Kulture i nakupilo se mnoštvo ljudi.

Foto: Filip Ljulj

S početkom u 21:30, Swansi započinju svoj nastup sa svojim prepoznatljivim eksperimentalnim zvukom koji polako, ali sigurno, „raste“ i širi se po prostoriji. Uvod traje dosta dugo, čak i predugo, ali to je za očekivati kada Swansi zauzmu pozornicu. Nakon laganog uvoda započinju sa žestokim distorziranim gitarama i dubokim basom koji stvara energični zvučni zid, da bi se tijekom druge pjesme jedna cura u publici čak na trenutak i onesvijestila ispred naših očiju. Puno ljudi to ni ne primjećuje jer su im oči fiksirane na bend, a vrijedno je spomenuti i činjenicu kako se ljudi nisu zadržavali na šanku, niti je bilo redova, nego su svi bili fokusirani na bend, na ono zbog čega su došli. Publika je podijeljena na dvije strane. Jednu koja je vidno uživala u glazbi i manično se kretala kao u transu, dok je druga strana bezlično,tromo i statično zurila u bend bez ikakvih reakcija i ta strana je više prevladavala. Kako je vrijeme prolazilo, na licima nekih ljudi vidio se umor i iščekivanje kraja zvučne odiseje Swansa. Pjesme traju dosta dugo, pa čak i do 20 minuta uz povremene petominutne numere, koje su pokupile i najbolje reakcije publike.Općenito, pjesme koje kraće traju imaju konvencionalniju strukturu i zvuk, dok duže pjesme znaju na trenutke biti jednolične i repetitivne, a ponekad i zamorne. Igra bubnjeva, klavijatura i basa drži ritam i nagovještava promjene u pjesmi dok karizmatični frontmen Michael Gira većinom pjeva nalik budističkim inkantacijama što daje specifičnost i moć ovom bendu. U repetoaru su se većinom našle eksperimentalne i nekonvencionalne pjesme s već navedenim Michaelovim dubokim inkantacijama, a Cristopher Harn sa svojom lap steel gitarom uvodi sretne melodije koje uspijevaju nadjačati zvučni zid Swansa.

Foto: Filip Ljulj

Swansi sviraju dvadeset i pet godina i stari su ljudi, ali na njima se nisu vidjeli znakovi umora te su s svojom energijom i prezentacijom pokazali da još mogu dati sve od sebe. Koncert traje dva i pol sata te završava u ponoć. S velikim ovacijama publike Swansi napuštaju pozornicu te se nikada više neće vratiti na istu. Iako su odlučili repertoar ispuniti sa svojim avantgardnijim materijalom te prerezati s kojom konvencionalnijom pjesmom, Swansi su uspjeli u svom naumu dati sve od sebe i časno otići u mirovinu. Sve u svemu, ovaj koncert će se dugo pamtiti i vrijedan je titule zadnjeg koncerta ovoga benda na ovim prostorima.