Nakon praćenja prvog i drugog dana (izvještaj drugog dana od kolege Mislava možete pronaći OVDJE), danas je bio dan lutanja budući da nisam među line-upom imao izrazitih favorita kojima bih s ciljem posvetio vrijeme.

Kako je jučer bio slučaj sa Bitipatibi, danas je bio sa Killo Killo Banda. Prekaljene srpske reggae borce zbog obveza bio sam prisiljen propustiti, mada sam ih okvirno stavio kao bend koji bih mogao osluhnuti, stignem li.

Poslije njih, na Mainu sam okvirno oko 21h stigao na početak nastupa svjetske world music atrakcije iz Alžira/Malija, pod nazivom Tinariwen, koji su danas gosti u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Gledajući line-up nisam znao što predstavlja Tinariwen točno, premda sam negdje čuo ime tog benda, više mi i trenutno zvuči kao bend elfova iz LotR-a nego ovo što jeste.

Zanimljiv sklop glazbe svira ova peteročlana skupina tuareških glazbenika osnovana 1979., world music s dionicama etno glazbe iz podneblja iz kojeg potiču, a da nemaju vokal na svom jeziku, čovjek bi pomislio da se radi o kakvoj instrumentalnoj psihodeličnoj glazbi koja graniči s rockom. Neuobičajen izričaj od glazbenika muslimanske vjeroispovijesti, ako je suditi po nošenoj odjeći i, kako sam čuo nečiji eufemizam, ‘mudžahedinskom’ zavijanju.

Nisam imao neka posebna očekivanja od ovih, a dobio sam lagano swinganje dok se publika još skupljala, kao što to inače biva na glavnoj pozornici. Simpatična grupa nakon svake pjesme je publiku na simpatični krnjem engleskom ispitivala ‘Is okay?’, ‘You happy?’ uz čudne naglaske nakon čega su dobivali afirmativni feedback publike kojoj se Tinariwen nekako omilio.

Sljedećih sam sat i nešto sitno, neplanski dugo, proveo iščekujući društvo pa sam tako propustio domaće aseve iz grupe Disciplin A Kitschme.

Nije prošlo dugo, bio sam na Fusion stageu gdje su nastup odradili, i to momački, britanski Oi punkeri, kultni Cock Sparreri. Predstavnici engleske radničke klase, iz londonskog East Enda, od 1972. vjerni su svom stilu radi kojeg i uživaju sjajnu reputaciju među obožavateljima punka kojem su među rodonačelnicima. Letjele su čaše na najveće hitove, šutke su bile konstantne, palile su se baklje (u svakom smislu), a atmosfera je uistinu bila dobra i živahna, kako to običava biti na dobrom punk koncertu.

Premda su već 44 godine na sceni, Colin McFaull i prateća ekipa skinsa ne izgledaju kao da je toliko staža iza njih, obzirom na energičnost nastupa, bezvremenost klasika poput Running Riot ili England Belongs to Me te povremene šale i pošalice kao i savjete koje su dijelili.

Po završetku njihovog nastupa moglo se čuti navijače Partizana u publici, Grobare, kako pjevaju neku svoju navijačku, vjerojatno izvedenicu pjesme Sparrersa, benda koji također uživaju dobru reputaciju među navijačima i skinheadima, nešto slično što bi u hrvatskim okvirima bio Šank?!, a kada je koncert završio, čula su se mnogobrojna skandiranja trenutačnom srbijanskom premijeru – „Vučiću, pederu!“. Eto, prenosim i to, don’t shoot the messenger.

Slijedeći bend nakon kraće pauze na Fusionu bio je britanski crossover Dub Pistols. Njihov izričaj dosta je teško točno odrediti budući da se kreće među više smjerova i žanrova, ali vrijedi istaknuti da su jučer svakako pripomogli podići atmosferu na stageu koji ima neku posebnu čar, mada nije poimence najjači. Iznimno mi je krivo što mi za vrijeme za njihovog nastupa fokus nije bio konstantno na njima nego sam se polegao na obližnjoj povišenoj ledini, s tek povremenim bacanjem pogleda prema bini i Dub Pistolsima, ali se lagano moglo zaključiti da nastavljaju Cock Sparrere po pitanju pozitivne atmosfere, plesa, igranke i dobre svirke benda koji postoji od 1996.

Propustio sam Iskaz, koji sam čuo u dva navrata prije, kao i vedete na Main stageu, zbog potreba novog lutanja, pa sam se tako našao i na Karaoke OTPevaj stageu, kratko i na Future Shocku, da vidim kakva atmosfera i glazba tamo vlada u trenutku.

Vratio sam se ubrzo na Fusion, koji je bio dominantan po pitanju mene na festivalu sinoć, a razlog je bio nastup zagrebačko-slovenske electro-pop grupe Lollobrigide, predvođene simpatičnom Idom Prester, čija karizma i plesni pokreti daju dodatnu čar cijelom performansu benda koji je sinoć po deseti puta nastupio na EXIT festivalu, na što se referirala Ida upitom ‘Tko je bio više puta?’ kroz smijeh.  Njihovi lagani i lako pamtljivi pjesmuljci teen-pop tematike uljuljali su prisutne u samostalne, jednostavne plesne pokrete, nakon agresivnije glazbe koju su im pružili redom Sparreri, Pistolsi i Iskaz, a pridružila im se i tročlana ekipa instrumentalista, pod nazivom Majke (ako sam dobro shvatio), koji zajedno s Idom i Lollobrigidom sviraju, kako je sama frontmenica rekla, određeni derivat benda, s nešto istančanijom turbofolk crtom. Kada su svoj nastup priveli kraju, pozdravili su publiku uz dijeljenje majica.

A kako je završila Lollobrigida, tako sam se i ja lagano zaputio u krstarenje lokacijom s ciljem da se napokon dovučem do te famozne Dance arene, koju sam uspješno prva dva dana izbjegavao. Prevelike gužve, hrpa krivih i dužnih, tuc-tuc glazba, kako bi mnogi rekli, natjerala me na brzi povratak prema kampu kako bih se što bolje pripremio za današnji dan, po svemu sudeći daleko najjači na festivalu. Hajde da vidimo i to, što nam nose Wiz Khalifa, Prodigy, Gramatik i ekipa.