Vjerujem da svi mi idemo na koncerte, zbog toga ovaj tekst i pišem. Posvećujem ga vama, vama koji idete na koncerte. Kao mlađi često sam se ušvercavao na koncerte. Imao sam dugačak period u kojem sam se više ušvercavao na koncerte nego što sam ih plaćao. Provlačio sam se kroz prozore, penjao preko ograde, crtao žigove, printao karte, mijenjao se za narukvice, protrčavao između redara, sve sam radio samo da ne platim kartu. Trenutna situacija jest takva da je novčana situacija katastrofalna, al’ ruku na srce, ni prije nije bila nešto puno bolja. Nekad se novci za ulaznicu nađu, nekad se ne nađu. Znalo se štedjeti i po tri mjeseca samo za upad, a put se financirao kako je tko znao. Uglavnom se švercalo i HŽ-om, čak su se i kondukteri podmićivali i to s 20-30 kn. U to vrijeme su kondukteri zarađivali uz svoju plaću barem još jednu, još jednu plaću koju su im priskrbili veseli posjetitelji koncerata.

Svo to švercanje na koncerte i izbjegavanje plaćanja ulaznica dovodi do jednostavnog pitanja. Zašto platiti ulaznicu za koncert? Zašto bi netko platio upad, kad se uz malo truda može nekako provući i prisustvovati željenom događaju? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Odgovora je zapravo mnogo više nego što se to misli. Previše sam se nagledao klubova koji su propali, koji su odustali od organizacije ičega, koji su stavili ključ u bravu iz istih razloga zbog kojih treba platiti ulaznicu. 

Nije ulaznica sama po sebi skupa koliko su skupe popratne stvari koje su prijeko potrebne da bi koncert prošao baš onako kako mi želimo. Prije svega treba nekako doći na koncert, znači treba platiti prijevoz osim ako ne dolazimo biciklom ili dobrom starom i isprobanom metodom, pješice. Tu se javlja prvi možebitni trošak. Svakako prije koncerta treba nešto pojesti i popiti. Neke cigarete je također dobro imati u džepu. Grlo ne smije i ne može biti suho za vrijeme koncerta i treba ga nakvasiti. Jakne i torbe negdje treba odložiti. Negdje se čak i odlazak na wc treba platiti. Sve to košta i udara po džepu posjetitelja. Sve se to pomnoži s dva ukoliko vodite djevojku na koncert. Ako se sve to može platiti, može se nekako platiti i ulaz. 

Što sad zapravo mi dobivamo prilikom dolaska na koncert? Prvenstveno dobivamo zabavu, jer sami smo odabrali pojaviti se i prisustvovati događaju. Upoznajemo nove ljude, stvaramo poznanstva i ostvarujemo kontakte. Družimo se uz čašicu razgovora. Biramo hoćemo li stajati kao drvene Marije i biti kazališna publika ili ćemo skakati, plesati, divljati. Sve je to stvar našeg odabira. Ali prvenstveno je stvar da smo odabrali da ćemo uživati. 
Treba znati i sam trošak benda koji svira za nas (i za novce). Što je sve taj bend uložio da se popne na binu? Sigurno je tu uloženo i neko vrijeme, a vrijeme je novac (tako barem kaže stara mudra). Uloženo vrijeme da bi se sve to stvorilo i uvježbalo.  Bendovi uglavnom plaćaju prostore u kojima održavaju svoje probe. Ukoliko ne plaćaju probe, plaćaju režije za prostor u kojem sviraju. Da bi bend mogao na čemu svirati, mora imati nekakvu opremu koja također košta. Pojedini članovi bendova su školovani glazbenici, a svi znamo što se zapravo uči na glazbenoj kulturi u osnovnoškolskom obrazovanju (ništa). Treba platiti te glazbene škole. Treba platiti putne troškove bendova, kako bi se bendovi popeli na binu. Treba skupiti neka sredstva da se izda album, barem demo da se izda. Onda taj isti album treba nekako promovirati. Potrebno je i registrirati bend. To su samo neki od troškova koji padaju na leđa benda. Da ne govorimo koliko su instrumenti skupi i koliko je potrebno uložiti vremena i truda da bi to sve na nešto izgledalo.

Organizatori su opet posebna priča. Ukoliko organizator ne posjeduje svoj prostor, mora platiti prostor plus režije. Tu su naravno redari, konobari i ostalo osoblje koje mora biti plaćeno. Promocija koncerta nije besplatna. Oprema za ozvučenje i rasvjetu mora biti kvalitetna i sama s time je skupa. Iako je vrijeme besplatnih masovnih medija, još uvijek se lijepe plakati u svrhu promocije događaja. Svaki plakat mora biti plaćen kao što mora biti plaćena osoba koja ih lijepi i tiska. Mnogim organizatorima tiskare su okrenule leđa zbog neplaćanja već spomenutih plakata. Plakatirati se mora iako je doba modernih masovnih medija koji su uglavnom u potpunosti besplatni. Plakatiranje će živjeti još nekoliko godina, živjet će sve dok većina ne nauči koristiti Internet. Potrebno je prijaviti događaj, platiti porez (25% od cijene) na svaku prodanu ulaznicu, platiti ZAMP i ostale troškove. Na svakom koncertu mora biti i ton majstor, koji naravno nije volonter i ne radi besplatno. Sve to košta.

 

 

Nije problem ako se ušverca jedna osoba, problem je kad to postane trend. Čim to postane trend organizator nije u mogućnosti pokriti sve troškove organizacije. Tada se prestaju plaćati i bendovi koji su nastupili, a vi ste ih gledali i uživali na njihovoj svirci. Tada se prekida sva daljnja organizacija i suradnja. Stavlja se ključ u bravu. Pojedinci dobivaju otkaze, zbog nagomilanih dugova. Kultura se prestaje širiti i stagnira do možebitne propasti. Tada se organizator okreće čistom profitu kako bi pokrio dugove, okreće se elektronskoj i turbo-folk glazbi koja mu ostvaruje profit. Ukoliko se smatrate pripadnikom pojedine subkulture i pripadnikom scene platite tu prokletu kartu. Podržite bend, organizatora i klub svojim dolaskom. Nemojte se penjati preko ograde, provlačiti kroz prozor, crtati žigove, mijenjati se za narukvice i nemojte se zaletavati pokraj redara. Svakim ušvercavanjem uništavate scenu i subkulturu kojoj pripadate, ugrožavate njihov daljnji razvoj i napredak. Uništavate vlastitu zabavu jer možda baš zbog vas netko stavi ključ u bravu. Ukoliko platite ulaznicu možete doživjeti neka nova iskustva i steći nova poznanstva, može vam samo biti dobro. Ukoliko platite ulaznicu možete s pravom reći da podržavate scenu kojoj pripadate.

Imajte na umu, svakim vašim ušvercavanjem na koncert ili festival, rađa se još jedna nova turbo-folk zvijezda.

Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE