Ekipa iz organizacije Žedno uho za početak koncertne sezone u Laubi dovela je veoma intrigantno i uhu ugodno ime  – Marka Lanegana kojemu je ovo četvrti koncertni posjet Zagrebu od 2006. godine. Uz njega i njegov bend, nastupali su i Faye Dunaways te Duke Garwood o kojima ću više reći nešto kasnije.

Prvo da promotrimo mjesto i vrijeme radnje. Prvi sam put u galeriji suvremene umjetnosti Lauba, no s obzirom da nisam iz Zagreba, ne može mi se uzeti za osobno kulturološko  ”zlo”.  Prostor je velik, dugačak, ne znam kako točno izgleda kada su izložbe u stalnom ili privremenom postavu, ali što se tiče prostora za koncert smatram da je Žedno uho jako pogodilo i vješto odigralo ulogu organizatora koji su ovim potezom ”došli na svoje”. Zabranjeno pušenje, brza garderoba i prihvatljive cijene pića stvorile su plus i dodatno uljepšali ugođaj. U galeriju sam došao čim su se vrata počela otvarati, u 20:00 sati, tako da sam praktički cijelo vrijeme bio sudionik popunjavanja prostora koji se neslućenom brzinom u nekoliko minuta prije početka (21 sat) popunio do zavidne brojke, iako je zamjetan broj pušača još uvijek ostao vani, koje vjerojatno Faye Dunaways, prva predgrupa, nisu zanimali.

 

 

Faye Dunaways popeli su se na mračnu pozornicu gotovo na zakazano vrijeme, a ono što su nam pokazali bila bi nekakva mješavina psihodeličnog rocka s ambijentalnim prizvucima i noise elementima. Dok je dvojac svirao, odnosno, više eksperimentirao, pošto mi je njihov nastup izgledao kao proba pred publikom, iza njih su se vrtjele uređene scene iz kratkog animiranog filma The Backwater Gospel te slika američke glumice Faye Dunaway. Publika je gledala i promatrala dvojac, uz naravno, neprestanu komunikaciju i ispijanje piva, ali nije im dala nekakav feedback. Nakon samo 20 minuta, dvojac odlazi s pozornice te ih oko pola 10 zamjenjuje, sada već publici dosta poznatiji, Duke Garwood sa svojim bubnjarem Paulom Mayem.

Garwood je gitaristički majstor i to se moglo čuti u njegovom polusatnom nastupu, a njegove uhu veoma ugodne solaže i pretežito skladbe s novog albuma očekivano su kod publike dobile veći interes te je dvorana već bila gotovo puna i nastala je prilična gužva, što je potpuno logično, onaj tko je htio ići na wc ili na puš pauzu, morao je biti svjestan činjenice da svoje staro mjesto više neće pronaći slobodnim. Garwood je, iako u blagoj monotoniji zbog laganijeg ritma svojih pjesama i ponešto intimnije melodioznosti koja bi više pasala nekom omanjem klubu, napustio pozornicu uz zadovoljavajući pljesak. Bližilo se 22:30 kada je Lanegan trebao doći, a tako je upravo i bilo, nije bilo mjesta čekanju, što je kod mene doma u Osijeku potpuno normalna stvar, da ako piše da koncert počinje u recimo 21 sat, da se  možete početi spremati za odlazak na koncert otprilike u isto vrijeme, čast iznimkama.   

 

 

Lanegan je na pozornicu izašao za početak samo s gitaristom te su izveli pjesme When Your Number Isn’t Up i Low. Nakon toga, cijeli bend penje se na pozornicu što daje do zaključka kako više nema mjesta za Laneganove ranije akustičnije stvari te da će se koncert bazirati pretežito na posljednja dva albuma, a tako je i bilo. Takva priča počela je s pjesmom Gravedigger’s Song s hvaljenog albuma Blues Funeral, meni osobno jednom od najjačih novijih Laneganovih kompozicija, a nastavljalo se s  pjesmom Harvest Home koja je bila prva u nizu pjesama s novog albuma zbog kojega je Lanegan i došao u regiju, Phantom Radio. Jaki, energični i zvukovno veoma moćan blues i rock orio se Laubom, ne znam kako je bilo ljudima u zadnjim redovima i pri sredini, ali znam da je u prvim redovima zvuk bio odlično pogođen i veoma dobro koncipiran. Uz povremene dijaloge s ton majstorom, sa zvukom je bend mogao biti zadovoljan.

Nadalje, što se tiče fotografiranja izvođača i publike, pred fotografima, što profesionalnim, što amaterskim, stvorio se velik izazov; pozornica je cijelo vrijeme bila osvijetljena jednakim osvjetljenjem, spojem crvene i plave boje  gdje se teško mogao vidjeti jasan obris izvođača, što naravno, daje Laneganovim koncertima poseban štih i „naređuje“ publici da pažnju obrati na ono kako to sve zvuči, a ne kako to sve izgleda, što je u današnjim vremenima beskrajnih mogućnosti VJ-inga, lightshowa i manevriranja svjetlosnim efektima otišlo u nezapamćenu marginu. Upravo to je po meni stvorilo plus koncerta, pogotovo što su redari zabranjivali i promptno upozoravali ljude koji su palili bliceve na mobitelima, uključujući i mene u jednom trenutku. Pošteno.

 

 

Vratimo se na ono zbog čega smo došli:  redale su se ponajviše pjesme s posljednja dva albuma, tako da smo mogli čuti Gray Goes Black, Harborview Hospital i Riot In My House  s albuma Blues Funeral te pjesme Floor Of The Ocean, Torn Red Heart  s albuma Phantom Radio, a nakon prvog i jedinog bisa – I Am The Wolf odsviranu s Dukeom Garwoodom i Killing Season također s „radija“. Ono što je bitno za napomenuti je to da pjesme s novog albuma zvuče puno uvjerljivije, čvršće i energičnije nego u studijskim verzijama gdje su ipak više isprepletene s elektronikom i nekom  „nemirnom“ mirnoćom. Našlo se tu i nešto starijih pjesama s albuma Bubblegum i The Field Songs kao što su One Way Street, Laneganova subjektivno rečeno apsolutna pobjeda karijere,  Metamphetamine Blues i Hit The City.

 

 

Mark Lanegan specifičan je performer koji vas, ako ne poznajete njegovu karizmu i pristup publici, može razočarati količinom prividne antipatije prema posjetiteljima, no, ako ga pak dobro poznajete, znate da je čuti njegov glas dok ne pjeva ustvari oblik privilegije, a nešto dužu komunikaciju vjerujem kako nisam vidio u svim njegovim live nastupima što sam gledao na Internetu. Mark Lanegan zahvaljivao se par puta, predstavio bend te par puta nešto promrmljao na nečujnom jeziku (zbog čega razglas nije kriv, već njegov hrapavi glas), a valja napomenuti i ovo: Lanegan je nakon koncerta bio veoma raspoložen i svima koji su htjeli dobiti njegov potpis na majice, plakate, albume, papire…dobili su. Čak je bio i na svakoj fotografiji s ljudima nasmiješen, šalio se s redarima, kratko komunicirao sa svima koji su to htjeli…vjerujte, to je neobična strana Lanegana na koju ja, kao njegov dugogodišnji slušatelj, još nisam naišao, a to se bome isplatilo vidjeti. Rijetkost je da se takva neka „faca“ pojavi u Zagrebu (riječ je o jednom od pionira važnog glazbenog smjera po imenu grunge), a da vas oduševi s takvom pristupačnošću i ljudskošću, a  to pogotovo kod njega ne možete vidjeti na pozornici, a poznat je i po depresivnim stihovima, melodijama i performansu. Ovakav kontrast još nisam ni kod koga doživio. Svaka čast organizatorima i samim izvođačima, koncert će mi ostati u nevjerojatno lijepom pamćenju vidjevši „Mraka“ Lanegana u njegovom možda najboljem svjetlu. 

 

Fotografirala: Matea Kovač

Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE