Naziv albuma: Gdje idemo
Izdavač: Croatia Records
Godina izdanja: 2013.
Producent: Goran Martinac
Žanr: Rock
Trajanje: 00:41:02
Broj singlova: 11
Rock dvojac Gatuzo, kojega čine Damir Trkulja Šiljo i Goran Martinjak, sve je više i više eksponiraniji među slušateljima hrvatske rock scene, a sredinom prosinca 2013. godine za nas su spremili njihov treći album pod imenom ‘Gdje idemo’. 
Nakon studijskog prvijenca ‘Noge/Ruke/Glave’ izdanog 2007. godine za Dancing Bear, gdje su se predstavili slušateljima, prigrabili nagrade Status 2007. HGU-a za najbolji mladi rock bend te Porin za najbolji alternativni rock album 2007. godine, 2009. godine pripremili su album ‘!’, koji je pobrao vrlo dobre kritike, a kao album koji je nosio sindrom ‘drugog albuma’, jako je dobro i prošao, manje prodajno, ali više recenzijski. Što se kod Gatuza dogodilo četiri godine poslije? Jedna stvar je veoma očita – promjena kvalitete zvuka. 
‘Mainstreamskiji’ zvuk koji vlada ovim albumom svakako je po osobnome sudu veliki korak naprijed, došlo je vjerojatno do faze evolucije iz garažnog rocka u malo manje garažni, a više onaj rock koji bi mogao doprijeti do većeg broja polumrtve publike. Gatuzo je, htio ili ne htio, napravio prilično dosjetljiv potez, držao se starog zvuka, ali je promijenio pristup.
Kako se i navodi na njihovim web stranicama, dečki praše često po koncertima i festivalima, tako da ste vjerojatno u prolazu na nekom festivalu i mogli čuti nešto što je na ovoj sceni, iako već ne toliko mlado, ipak obojano inovativnim tonovima. Gatuzo mi je sjeo na prvo slušanje te sam odlučio napisati nekoliko rečenica dok mi je u glavi sve još svježe, mislim da je predimpresija trećeg albuma dobra, čak i vrlo dobra. Nikako mi nije žao što sam posvetio 40-ak minuta nečemu novom na osiromašenom hrvatskom podneblju.
U krivu ste ako mislite da dva glazbenika (izostavljajući klavijature) ne mogu stvoriti upotpunjenu sliku jednog povećeg benda. Šiljo, koji na gitari pravi odlične performanse te neke od klasičnih minimalističkih, a ponekad i eksperimentalnih poteza i Martinjak koji na bubnjevima održava uigranost zvuka, vješto su pripazili na brojne moguće rupe u soundu i neupotpunjenost te nisu dozvolili da se takvo što dogodi. Pjesme su optimalnog trajanja s obzirom na stil, a album od 11 pjesama čini se kao savršena brojka, iako ne bih imao ništa protiv još koje numere.
Tekstovi su sličnoga naboja kao i na prethodnim uradcima, zrače određenim buntom, pozivanjem na ‘glasnoću’ u pjesmu ‘Budi glasniji’, protežu se i ljubavne tematike (‘Kad mozak eksplodira’) pa sve do socijalnih i društevnih problematika. Raznovrnost tema u mnogo slučajeva može ispasti prenapadno i kaotično, no ovdje smo na svu sreću dobili iznimku. Nenapadne pjesme su ono što me održalo prilično budnim kroz cijeli album, i taman kada se sound počinje kretati prema blagoj monotoniji, dolazi nova pjesma koja ponovno vraća stvari na početak. Vjerujem da se nije bilo lako momcima odlučiti što će izabrati za prvi singl, ali smatram da je ‘Oni govore’ sasvim dobar izbor za predstavljanje finalnog proizvoda. Reference koje se spominju na neke strane indie-rock glazbenike imaju svoje temelje i u nekim su pjesmama snažno prisutne, ako bi se to oslovljavalo kao manu nekog benda, onda bi se moglo reći da je to i mana ovog albuma.
Na vinkovačkom Marinfestu svirat će 27. prosinca, a to nikako ne bih trebao propustiti, želio bih čuti i ove pjesme kako zvuče uživo, makar sam saznanja da je Gatuzo uživo još bolji i iskusniji. Svakako ću nakon ovoga iskustva više pažnje posvetiti njihovim ranijim albumima, a na pitanje Gatuza ‘Gdje idemo?’, reći ću samo: vrlo dobrim putem.
80%
80%
  • 8
  • User Ratings (0 Votes)
    0
Share.

About Author

Komentari preko Facebook-a

CLOSE
CLOSE